Dva Sanjina "plemenska" poroda

12-10-2011

Moj prvi "plemenski" porod
Rodilište Rijeka 2006.

Kroz cijelu trudnoću planirala sam prirodan porod na stolčiću, bez raznih uplitanja doktora, educirala sam se, "visila" na Rodinom forumu, čitala, učila... Bila sam sretna, jer sam znala da mogu u Rijeci dobiti tretman kakav želim, naravno, ako je sve u redu. Bila sam mirna i bez imalo strahova, ponosna, jer idem u jedno od najboljih rodilišta u državi. Ali naravno, kakva država, takva i rodilišta, odlična reklama, a u praksi sve ovisi o sreći. Imala sam sreće da nije bilo velikih komplikacija, no moj san o prirodnom porodu prekinuo je šamar realnosti.

Ne želim puno pisati, samo toliko da se dobije potpuna slika. Znači imam potpuno zdravu trudnoću, dolazim na dan termina na pregled, aparat bilježi trudove koje ja još ne osjećam pa po preporuci struke, ostajem u rodilištu. Oko 9 i pol puknuo vodenjak, sretna zovem sestru, no veselje kvare dvije predivne sestre, koje me pregledavaju i apsolutno ne komuniciraju sa mnom, već komentiraju ljuto zašto su me stavili u taj apartman, a ne u onaj drugi. Jedna od njih, gospođa srednjih godina, zrači tako da bi mogla slobodno raditi u ženskom zatvoru.

Ne obazirem se – ništa mi neće ovaj dan pokvarit...

Sprema me jedna sestra, brijanje, klistir, šalimo se, jako je ugodna, ja opuštena i sretna, jer mi je konačno maknula grm među nogama, sestra nježna, simpatična. Doktori simpatični, svi se šalimo, ali kažu da se spremim, jer vjerojatno neće biti kako ja želim, morat ću dobiti drip. Ali dat će mi maksimalno vremena. Počelo je oko 22, završilo u 10 u jutro. Tu sam noć imala tri pregleda, neku injekciju "da mi se omekša tkivo", infuziju, antibiotik, CIJELU noć preležala sam na ctg-u, s drip, epiduralnu, ručno otvaranje jer nisam bila skroz otvorena.
U 8.30 krenuo je izgon, a završio je u 10.00.
Rekli su mi da je moje tijelo "zakazalo" i da su napravili sve da poprave situaciju.

Imali smo sreće – Erik nije dobio sepsu, iako je bio prepun plodne vode. Imao je i lažirani apgar 10/10. Moja prijateljica u istom rodilištu i s ISTOM pričom kao ja, također je imala puno sreće – dijete je ostalo živo nakon što su ga dva puta gubili zbog strašne sepse. A da, i ona je dobila sepsu i jedva se izvukla. Došli su kući nakon mjesec i pol.

Ima tu još jako puno stvari koje mi se ne da pisati, a zbog kojih sam prvenstveno izgubila vjeru u svoje tijelo. Nakon godinu dana, dogodilo se to mojoj prijateljici pa sam počela analizirati svoj porod, kontaktirala sam neke osobe i dobila uvid u svoj porod.

Onda sam saznala da je bilo tako jer se njima nije dalo drugačije, vidjela sam koliko su njoj i suprugu lagali i potpuno izgubila povjerenje u doktore. Bila sam tužna, jer smo nakon prvog poroda muž i ja rekli nikad više, a kad sam vidjela kako rade u jednom od najboljih rodilišta i da sve ovisi o sreći na koga ćeš naletjeti, nema šanse da bih prepustila drugi porod sreći.

Ali nije to sve. Petnaest dana nakon poroda imala sam sve jače bolove. Mislila sam da se nešto upalilo. Nakon pregleda doktor je rekao da je sve super, a boli me jer je sve tkivo istraumatizirano. Normalno sam počela hodati i sjediti nakon mjesec i pol (imala sam samo četiri šava, plitko sam pukla), lohije sam imala puna dva i pol mjeseca, imala sam neopisivi strah od ginekološkog pregleda pa je prvi bio nakon dvije godine.

Prala sam se velikim blazinicama vate punih pet mjeseci od straha da prstima ne dodirnem to mjesto koje sam povezivala s jakom fizičkom boli. Prvi seks nakon sedam i pol mjeseci, prvi opušteni seks nakon osamnaest. Prva potreba za drugim djetetom nakon tri i pol godine.

Ne smatram svoj porod najtežim. Znam da ima puno gorih stvari, ali ima svakakvih žena. Ja na žalost spadam u one senzibilne, s dosta visokim pragom za bol, zato i jesam tražila prirodan porod bez epiduralne, ali spadam u one kojima nije cilj samo da rode i da sve bude ok. Za mene je porod nešto puno dublje i veće. Isto tako ne spadam u one koji traže samoću pri porodu – meni puno pomaže i puno se sigurnije osjećam u grupi "odabranih".

Sjećam se da je i moj prvi porod bio "plemenski". Dok još nije stigao moj muž, dok sam bila sama, obilazili su nas studenti. Kako nisu imali posla, zamolila sam ih da ostanu sa mnom.

U jednom trenutku, doletjela je sestra vičući na njih da što rade tu, tko im je dozvolio, ispričava mi se...
Sjećam se svojih riječi: "Molim vas pustite ih, ja sam ih zamolila da budu sa mnom, oni su tako dragi, zrače kao anđeli!"  Nisam mogla biti sama, oni nisu ni riječ progovorili, ali bili su uz mene dok nisam mogla ni riječ izustit od bolova i to mi je jako puno značilo. Zračili su kao da nisu ljudi, u tim bijelim kutama, tako mirni i puni suosjećanja, imali su anđeosku vibraciju. Na kraju su u rađaoni bili oni, doktor, dvije primalje, ja i muž.

Kad sam došla u sobu, javljala sam se obitelji i nazvala svoju nonu.
Kaže ona "Sanja, cijelu noć nisam oka sklopila, znaš Sanja, sve one anđele koje mi ti šalješ, ja sam ih sve tebi poslala!"
"Znam, nona, bilo ih je desetak uz mene."

 

Moj drugi "plemenski" porod
Moj dnevni boravak 2011.

Puno znam o zakonu privlačnosti, kvantnoj fizici, sinkronicitetu, Božjoj volji, Njegovoj ruci koja vodi. Sve to godinama svakodnevno živim i puno sam radila na sebi da moj drugi porod bude prirodan, da bude u mojem domu, s mojim najdražim ljudima. Postojao je velik strah što ako ne bude tako, što ako budem morala u rodilište. To je bio moj najveći strah.
Čekali smo djevojčicu, bilo mi je neopisivo važno da ona dođe na svijet prirodno, da to bude zapisano u njezinim stanicama, kao nešto normalno i prirodno, da nosi tu vibraciju, jer mislim da nismo ni svjesni koliko to znači.

Puno sam molila, živjela sam u kreiranju svojeg poroda, svakog detalja. Taj sam film režirala srcem i dušom svake noći prije spavanja, svakog slobodnog trenutka i na kraju, kad bi me uhvatio strah što-ako, predala bih sve u ruke Bogu.

Moram napomenuti da sam imala bezrezervnu podršku cijele obitelji i svih bliskih prijatelja. Svi znaju da ako postoji mjesto gdje bih ja bila pod stresom, jako uplašena, onda je to rodilište. Ne vjerujem u sustav, ne vjerujem u njihov pristup porodu i ženi. Mjesto gdje se ja osjećam najsigurnijom i potpuno opuštenom je moj dom. Porod kakav sam željela je porod po Michaelu Odentu. Ništa drugo za mene nije dolazilo u obzir.

Jelena, doula, ušla je moj život oko dva mjeseca prije poroda i proširila moje vidike. Tek sam tada vidjela koliko malo znam i koliko još moram naučiti. Kod nje sam dobila naslove literature i još puno informacija, pomogla mi je zaviriti u neke svjetove za koje nisam niti znala da postoje.
Preko nje upoznala sam još puno velikih žena od kojih sam puno naučila.
Jelena je prava žena-anđeo. Odiše energijom onih pravih majki šamanki. Ljubav kojom zrači i njezini pogledi dok je bila uz mene na porodu, graniče s onostranim, kao da sama Majka Zemlja djeluje kroz nju. Na žalost, ne mogu to dočarati, mogu samo zahvaliti i nadati se da će puno žena biti dotaknuto njezinom energijom. Vjerujem da će postati snažno ime u struci koja se tek rađa kod nas.

U ponedjeljak 11.4.2011. u ranim jutarnjim satima krenuli su trudovi.
Znala sam da su pravi i da se bliži vrijeme. Ne sjećam se u koliko sam javila douli Jeleni, koja je polako spakirala svoju vunicu i došla. Došla je i moja draga prijateljica Franka, jako bitna za ovu priču. Kad sam tek počela razmišljati o kućnom porodu ona je s toliko oduševljenja i radosti slušala moje priče i bila potpuno uvjerena da će sve biti kako želim. Bila mi je velika podrška. Htjela sam da bude na porodu, jednako kao i Jelena, imale su istu količinu vjere i ljubavi prema mojem porodu.
Oko 9, 10, došla je primalja. CTG bilježi uredne otkucaje bebina srca. Oko 12 trudovi i dalje samo na 10 min, jaki, ali nije to to. Kaže primalja, ajmo šetati! Ajmo.
Otišle smo nas četiri brati šparoge u brdašce iza moje kuće i skupljati trudove. Uzbrdo pa nizbrdo, pa opet uzbrdo pa nizbrdo. Svi tiho traže šparoge, ali zato ja stalno govorim. Ma dobro, pa kad ja ne bleblećem?!
Vratile smo se preplanule na ručak moje mame. Istuširala sam se, obukla lila potkošulju, jer se ona roza sa šljokicama natopila znojem i maramu oko glave zamijenila sam rajfom. Zamračili dnevni boravak, upalili svijeće, muzika, voće, čajevi, smetaju mi jakne i torbe pa estetski narušavaju prostoriju, maknula sam ih nekamo. Znam da je smiješno, ali drage moje, to je najsvečaniji događaj u mojem životu pa mora sve biti što svečanije i ljepše!

 

 

I tako prolaze sati, trudovi i dalje na svakih 7 min. i nikako bliže... Na CTG-u sve u redu, kaže primalja da beba čeka noć. Oko 18 – 19 sati ja se odčepila i trudovi malo jači i malo bliži. Ne mogu opisati koliko sam se sigurno i mirno osjećala. Nije postojala ni trunka straha da bi nešto moglo krenuti naopačke. Pričamo i kad me uhvati trud u sav glas počnemo ja, primalja, Jelena, Franka i moj muž – AAAAAAAAAAAAAAAAAAOOOMMMMMM… I opet bla-bla, ha-ha, bla-bla AAAAAAAAAAAAAOOOOMMMM... U neko vrijeme došao naš doktor, inače naš jako dragi kućni prijatelj. Ja totalno iznenađena, jer ga nismo zvali i bilo mi je tako drago jer smo jako bliski. Rekao je da bi volio biti na mojem porodu i da je došao kao emotivna podrška. Objasnio je primalji da je on samo jednom "porađao" jednu ženu i da nema iskustva ni znanja pa da se ne želi petljati, ali ako bude trebalo, neka ga uposli.

I prolaze sati. Sad i doktor s nama uredno AAAAAAAAAAAAAAAAAAAOOOOMMMM.

CD sa mantrom samo što se ne rastali od sviranja. Moj muž se produhovio skoro … a kad Vlado uzme svijeću na tanjuriću ... gledam ja što on to radi??? Stavi je na glavu i počne plesati, u ritmu mantre, došla mi je pred oči slika rasplesanog Šive i s time kao poruka – Bog je s vama i on se veseli.
Jelena skoro isplela cijelo ćebe, ja tri put ogladnjela i najela se, ali trudovi i dalje isti. Svako toliko upada Erik – mama, a kada ćeš mi već jednom roditi tu seku?! On je čekao dolje u stanu mojih roditelja, a došli su im i prijatelji za podršku i slavlje.

Nakon nekog vremena, pojma nemam kada (oko 23 sata?!) kaže primalja da će me pregledati. "Otvorena si dva centimetra". U mojoj glavi aaaaaaa!!!!!!!???????? Štooooo!!!!! O ne, isto kao i sa Erikom!!!! I s njim brdo trudova, a ja se ne otvaram. Osjetim strah i – ovog se dobro sjećam – njezina energija je bila toliko snažna i odlučna, da kao da je netko rukom maknuo tu misao koja mi je proletjela glavom i samo sam joj se potpuno prepustila. Ona je vidjela da sam blokirana i preuzela stvar "u svoje ruke". Rekla je da legnem na bok, jer će mi raditi energetsku masažu. Potpuno mirna i sigurna.

Jednu ruku mi je držala na križima i ljuljuškala me, a drugu ruku držala iznad glave, iznad ramena i trbuha. Bože kako je to bilo ugodno!

Ubrzo više nisam čula što društvo priča, trudovi su me počeli šibati i zamolila sam muža da ide van, jer ne želim da bude tu, a on mi je zahvalio na tome. Jelena je sjela u veliku stolicu-ljuljačku moje none, zatvorila oči i prepustila se molitvi. Trudovi su bili toliko jaki da sam ih jedva prodisavala, ubrzo sam ušla u bazen.

 

 

Koliko sam god radila na sebi, da uklonim traume svojeg prvog poroda, shvatila sam da cijelo vrijeme podsvjesno nisam dopuštala da to krene, imala sam negdje u sebi kočnicu i to je primalja vidjela. Rekla je kasnije Jeleni ili Franki da mi je glava bila topla, a trbuh hladan, a treba biti obrnuto, i da mi je samo spustila energiju u trbuh. To me poštedjelo prokidanja vodenjaka, dripa i svega ostalog što dobivamo u rodilištima. Od nje sam dobila ruku koja me čvrsto i odlučno držala i vodila bolnim putem, koji sam podsvjesno odgađala.

Svi oni filmovi kućnih poroda i žena koje u tišini rode, bez deranja, plakanja... Boginje!

Nisam na toj razini. Kukala sam i glasala poput neke divlje zvijeri. Vlado govori: "Sanja, super ti ide, sve je super!". Nasmije mi se brk, aha, da, baš, pomislim si. Franka leti s fotićem i slika što tiše može. O Bože, hvala joj na slikama!

Trudovi me šibaju i govorim u trenu – puknut ću! Nisam mislila na međicu, mislila sam da ću se rascijepiti do pluća i da će svaka noga otići na svoju stranu ... umirem ... Jelena mi gladi kosu, o koji božanstven osjećaj, i govori mi sa sjajem u očima i osmjehom od uha do uha: "Super ti ide, sve je super, sve je ok!" Ja skupljam noge oni mi ih šire! Primalja s mojim trudovima viče AAAAAAOOOOMMMM ... Izađe glava, ali ja ne mogu ni disati, prepuštam se i umirem... Čekam tunel sa svjetlom i opet stiže trud, bolovi, mislim sad će svjetlo i u zadnjem zvjerskom kriku izleti moja djevojčica. Opet dišem! Živa! Na satu 00:00.

VRIJEME STOJI

Gledam je sitnu, malu, dok mi je stavljaju na koljena pitam je li cura. Je, je, Iris, o kojoj maštam pola svojeg života.

Držim ju na nogama, malenu niti tri kile, ljubičastu, spljoštena nosića. Malo zaplače, ali gleda bistro, s dva tamna oka, kao da me neki vanzemaljac gleda, i sve stoji, nema boli, nema mojeg tijela, ne znam plaču li oni ili što rade, odmah govorim zovite Predraga i Erika!

Dolaze Predrag i Erik, Erikov izraz lica nikad neću zaboraviti, kao da gleda u anđela koji svijetli i kaže: "Kako je lijepa!". A nije bila lijepa. Dolaze moja mama i tata, Irisina prabaka, doktorova žena, susjeda i dvoje kućnih prijatelja, svi na prstima ulaze i gledaju nas u bazenu, u malom raju.

Mislim da je stotinjak anđela u sobi. Vibracije neopisive, oni nikad nisu vidjeli kućni porod, pogotovo tako lijep i prisan, intiman. Tako sam bila sretna što su svi došli, tako mi je to godilo. U par minuta svi su nestali. Pokušavamo staviti bebu na divovsku sisu. Ne ide nam, a bebu baš briga – zvjerka naokolo.

Ubrzo nakon toga porodim posteljicu, jedan od meni najsvetijih organa. Toliko sam joj zahvalna. Bila mi je lijepa i nimalo gadljiva, nekoliko puta sam joj se srcem iskreno zahvalila.

Doktor drži bebicu dok mene pakiraju na kauč. Moja mama drži roza zdjelicu s posteljicom i gleda u bebu govori: "Ma daj mi je Vlado!". A Vlado sebično gleda u bebu i ne trza na mamu.

Još su svjetla diskretna, treba mi staviti dva šava, Franka drži svjetiljku primalji da vidi što radi. I Franka joj pomaže, kao da to radi svaki dan, kao da je asistirala na stotinjak poroda, sve to s iskrenim smiješkom na licu i očima punim ljubavi. Pupkovinu sam prerezala ja nakon, ne sjećam se, 2 ili 3 sata. Iris nismo prali, samo ju je primalja osušila fenom i rekla da će do jutra koža upiti sav verniks.

Ja se osjećam odlično, kao da nisam rodila, odlazim sama na wc, po stepenicama bez problema i ne vjerujem da se moj san ostvario. Doktor se zahvalio primalji i rekao da je ovo najhumaniji porod koji je vidio.

Primalja je ostala spavati kod nas, bilo je oko 3 sata ujutro kad su svi otišli. Ja sam ostala na kauču, s moje lijeve strane Iris, a sa desne spava Erik. Moja dva anđela. Gledam oko sebe sobu, ne shvaćam što se sve dogodilo, sve mi je kao u snu, i tada i dan danas.

Kaže Predrag: "Ti stvarno imaš posebnu vezu s Bogom – željela si ostati trudna ljeti, odmah si zatrudnjela, željela si djevojčicu Iris, dobila si je, željela si malu bebu, ona nema niti 3 kg, željela si roditi doma uz prijatelje, i tako je bilo.". Da, ja sam odavno naučila da mi se želje ostvaruju, ali nisam ni u trenu zaboravila zahvaliti na svemu što dobivam. Moj je porod bio puno ljepši od onog koji sam planirala, puno veseliji, opušteniji nego sam mislila da će biti i hvala Ti Bože na tome.

Sve ostalo što se zbivalo samo bi razvodnilo ovo, pa ću tu stati. Jedan djelić mojeg mozga shvaća da sam rodila kod kuće, onako uz moje pleme, kako sam priželjkivala, ali kako sam pola tog vremena bila kao u nekoj drugoj dimenziji, jedva sam svjesna. Povjerujem tek kad se moje srce prisjeti i kad me preplave emocije.

Ne bih ovo uspjela bez vjere, kako god nekome to zvučalo, ali ja sam nitko i ništa bez Boga. On me godinama vodi i savjetuje, naši razgovori su svakodnevni dok pijem, dok peglam, ležim ili vozim. On je moja najveća utjeha i oslonac, s njim dijelim sve, radost i tugu, strahove, snove … On mi je u život doveo ljude bez kojih nikad ne bih imala takav porod.

Malena Iris. Gledam je i danas i pitam je: "Odakle si ti došla? Doputovala od Boga do mojeg tijela, rasla u njemu, došla na ovaj svijet ..."

Veliko je to putovanje, veliko je to čudo, i u ovim trenucima kad svijet vrišti od boli i patnje, mi smo blagoslovljeni zdravom, lijepom djevojčicom. Veliki je to blagoslov.
I znate zašto svi vole miris bebe? Zato jer male bebe još mirišu na Boga i onaj dom odakle smo svi došli.
Bebe su najljepši dokaz da On postoji i da snovi mogu postati stvarnost.

Hvala svim "mojim" ženama.

 

Objavljeno: 18. prosinca 2011.