Dr. Michel Odent - Početak drugačijeg pogleda na porod

12-10-2011

Kada sam stigao u Pithiviers, bilo je prirodno da sam se u velikoj mjeri oslanjao na vodstvo primalje. Gizela, koja je već duže vrijeme bila na klinici, bila je veoma iskusna. Gabrielle, koja nam se pridružila ubrzo po mom dolasku, bila je mlada, energična, upravo izišla iz škole i veoma entuzijastična glede psihoprofilaktike, “Lamazeove metode”*.

To što me navelo da po prvi puta stvarno obratim pažnju na opstetriciju nije bilo u tolikoj mjeri to što su stvarno rekle ili činile, već prije činjenica da je razmak od petnaest-dvadeset godine u vremenu njihova obučavanja za primalje stvorio toliku razliku u njihovu pristupu. Npr. Gizele, koja je bila starija, strpljivo bi čekala da se beba rodi. Na kraju poroda, jednostavno bi rekla: “Ne zadržavajte, opustite se, naprosto se pustite...” S druge strane, Gabrielle je nastojala pripremiti ženu od samog početka trudnoće, pomagati joj disanjem tijekom trudova i ohrabriti je da se obuzda tijekom poroda. U konačnim stadijima trudova, Gabrielle bi davala precizne upute, kao npr.: “Udahnite, izdahnite... obuzdajte dah... istiskujte...”

Meni je ta razlika bacila novo svjetlo na opstetricijsku praksu; počeo sam shvaćati da se sastoji od nečeg višeg nego što je samo mehanika i tehnike. Također sam sve više vidio koliko ženino iskustvo trudova ovisi o osobnosti i stavu pomagačice. Žene su bile privučene Gabriellinim mladenačkim entuzijazmom i pokazivale su više zanimanja za nju, ali je bilo vjerojatnije da će laki porod imati uz Gizele.

Iako sam službeno ostao kirurg, kako je vrijeme prolazilo sve sam više bio upleten u zbivanja u rađaonici. Otkrio sam da se principi na kojima sam zasnivao svoj kirurški rad – pojednostavljivanje i odbacivanje beskorisnih postupaka – također mogu primijeniti i na opstetriciju.

Moja prošla iskustva su me navela da su vrijeme i strpljenje najkorisniji saveznici i da se aktivno uplitanje treba rabiti rijetko i u posebnim slučajevima. Bio sam uvjeren da – u opstetriciji kao i u općoj kirurgiji – svođenje nametljivih uplitanja na najmanju moguću mjeru izaziva manje neposrednih rizika, dok istodobno stvara bolje dugoročne rezultate. I paradoksalno, moj nedostatak u stvarnoj obuci u opstetriciji učinio me otvorenijim da učim putem iskustva.

Podvrgnuo sam sumnji najprihvaćenije postupke. “Zašto puštate plodnu vodu?” pitao bih primanje. “Zašto tako brzo nakon poroda režete pupčanu vrpcu?” Često bi mi odgovarale: “Zato jer su nas tako učili u školi.”

Ali kao smo istraživali zbog čega radimo određene stvari, malo po malo događale su se jedva zamjetljive promjene. Postali smo manje dogmatični i počeli smo eksperimentirati.

Jednoga dana babica je okupala dijete iako je bilo staro svega dva dana. Od toga dana nadalje više nismo prihvaćali francusko i američko “pravilo” koje zabranjuje kupanje djece prije otpadanja pupčane vrpce.

Jednom drugom zgodom, novorođenče je pronašlo majčinu bradavicu nekoliko trenutaka nakon rođenja i na zaprepaštenje sviju počelo sisati u samoj rađaonici. Pitao sam se zašto se tako očito ugodno iskustvo dešava tako rijetko. Odgovor je naravno jednostavan: uobičajena je praksa u bolnicama da se majka i dijete razdvajaju od trenutka rođenja, da bi se dijete izvagalo ili izmjerilo i da bi ga se pregledalo. Ponovo i ponovo, takva iskustva navela su nas da preispitamo uobičajenu opstetriciju. Nismo znali kuda smjeramo, ali bili smo na putu.

*  “Lamazeova metoda”, ili “psihoprofilaksa”, oblik je pripremanja za porod kojega je pedesetih godina razvio Fernand Lamaze, francuski liječnik. Lamaze je obučavao žene da na trudove odgovaraju različitim tipovima disanja koji se ubrzavaju s intenziviranjem trudova. Pretpostavljalo se da usmjerivanje na disanje odvlači ženinu pažnju od boli trudova. Tijekom posljednjih godina učitelji “Lamazea” su u svom pristupu prema trudovima postali manje jedinstveni i dosljedni, ali tradicionalna “Lamazeova metoda” je još uvijek uobičajena u mnogim dijelovima SAD-a i Europe.

 

Izvor: "Preporod rađanja", Dr. Michel Odent