Dr. Frederick Leboyer - Rođenje bez nasilja, I. dio

12-10-2011

1

"Roditi se znači patiti"
-GAUTAMA

"Misliš li da se bebama sviđa rođenje?"
"Kako to misliš, sviđa?"
"Upravo to što sam rekao. Misliš li da su djeca sretna što dolaze na ovaj svijet?"
"Sretna? Ali novorođenče ne osjeća ništa. Zato nije ni sretno ni nesretno."
"Kako znaš?"
"Pa, očito je. To svi znaju."
"Nije ti baš neki argument."
"Vjerojatno si u pravu. Ali sasvim svejedno, novorođenčad zapravo ne vidi i ne čuje dobro."
"I zato misliš da ni ne osjećaju ništa?"
"Naravno da ne osjećaju."
"Zašto onda tako gorko plaču?"
"Zato da prošire svoja pluća."
"Prošire pluća! To se teško može objasniti time."
"Moj Bože, nemoj mi reći da nikada nisi čuo novorođenče kako plače!"
"Jesam, naravno da sam čuo. No to ne znači obavezno da i pati."
"Onda misliš da ono izražava svoju radost i oduševljenje što je s nama?"
"Ni jedno od toga. Rekao sam, bebe ne osjećaju ništa."
"Na osnovu čega si tako siguran, ako uopće smijem pitati još jednom?"
"Prvo, oni su tako maleni. Mislim, u toj dobi..."
"Kako inteligentna osoba poput tebe može takvo što reći!? Kao da veličina ima ikakve veze s tim! Maleni!!! A što se starosne dobi tiče, jesi li zaboravio da što si mlađi to intenzivnije osjećaš?
Mala djeca trpe boli zbog stvari koje se nama čine prilično trivijalne baš zato što osjećaju tisuću puta snažnije nego mi. To je istovremeno blagoslov i prokletstvo u svom najizraženijem obliku."
"Dobro, možda si u pravu. Svejedno, teško je vjerovati da su djeca u toj dobi sposobna osjećati jer nemaju pravu svijest."
"Svijest? Misliš, nemaju dušu?"
"Ne, ne. Ne mislim, dušu. Ne znam ništa o duši."
"A o svijesti? O svijesti znaš? Prekrasno! Konačno sam pronašao nekoga tko mi može objasniti tu veliku misteriju. Prijatelju dragi, predajem se. Reci mi, molim te, što je to svijest?"
"Dakle... zapravo.... hm, vidiš... dakle... svijest..."

2

Prekinimo ovu diskusiju.
Suprotstavljanje znači odbiti vidjeti stvari onakvima kakve jesu.
Stvari koje su, recimo tako, činjenice.
A jednostavna je činjenica da ubrzo nakon što se rodi, dijete započinje plakati i to gorko plakati.
Iako je to vrlo čudno, to je plač koji oduševljava sve prisutne.
«Kako predivno plače moje djetešce!» kliče sretna majka, oduševljena i zapanjena što netko tako malen može stvoriti toliku galamu.
Zar taj plač znači samo da su svi refleksi u redu i da stroj radi?
Je li čovjek išta drugo doli stroj?
Ili bi plač mogao biti pokušaj da se izrazi bol, neka strašna tuga?
Ako djetešce plače tolikom snagom, ne znači li to da užasno pati?
Je li porod jednako bolan za dijete kao što je za majku?
Ako je, je li ikome stalo do toga?
Sudeći po načinu na koji tretiramo novog došljaka, baš i nije.
Na žalost, duboko je ukorijenjeno shvaćanje da «ono» ne vidi i ne čuje ništa.
Kako onda «ono» može osjećati išta poput tuge i boli?
Odgovor je jednostavan: «ono» plače, «ono» vrišti, ukratko, «ono» je objekt.

A što ako je «ono» slučajno osoba?

3

Novorođenče...osoba? Ma, stvarno. Medicinske knjige kažu sasvim suprotno.
Knjige... Koliko često ono što je znanstvena istina danas, postaje neistina već sljedećeg dana? Kako dakle znamo što je što?
Uvažavajući činjenice, dijete, osoba koje se to izravno tiče, moglo bi nam dati odgovor. Nevolja je samo što novorođenčad ne govori. Pa ipak, kad se sjetimo galame koju stvara, teško je reći da se ne može izraziti.
Ako Kinez slomi nogu, savršeno shvaćaš njegovo jaukanje iako ne znaš ni riječ kineskoga. A kad smo već kod toga, tko na svijetu može vrištati kao novorođenče?

Ako mi ne vjeruješ na riječ, uvjeri se sam.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

4

Što drugo reći?
Tragično čelo, usnice što vrište, te jako zatvorene oči, čvrsto stisnute obrve, te očajno raširene, za obranu spremne ručice, nožice što se bijesno ritaju, noge savijene prema trbuhu, to živo meso, koje nije ništa drugo nego gomila grčeva, trese se.
Kako onda reći da malo dijete ne govori kada cijelim svojim bićem protestira: «Ne diraj me! Ne diraj me! Pusti me!» i istovremeno zaziva: «Pomozi mi! Neka mi netko pomogne!»

Je li ikada u nečijem glasu bilo toliko očaja?
To je dijete u agoniji.
A nitko ga ne čuje.
Nije li to stvarno neobično?

5

«Misliš li da je... razlog zašto dijete tako gorko plače...misliš da nam želi nešto reći...»
«Tvoja unutarnja svijest učinit će sve da potisne značenje rađanja. Gledajući slike o kojima smo govorili, ljudi bi mogli reći: «To nije normalan porod. Ovo su djetešce mučili sadisti.»
"Sadisti?"
"Ne. Samo obični ljudi poput tebe i mene. Ako ne vjeruješ, pogledaj. Vidi."

6

Sveta Obitelj u svojoj modernoj verziji.
Upravo rođeno dijete. Majka i otac ga ushićeno gledaju. Čak se i mladi porodničar smiješi. Jednak izraz divljenja i sreće sja na njihovim licima. Svi su blaženi. Svi osim djetešca.
Djetešce?
Njega nisi ni primijetio, zar ne?

O ne! To ne može biti istina!
To je izraz neopisive agonije, te ručice što se stišću i pripijaju uz glavu, kao netko razmrskan, pogođen munjom. To je netko tko će se svaki trenutak srušiti poput smrtno ranjenog vojnika.

To... rođenje?
To je zločin.

A u središtu sve te patnje, roditelji...u ekstazi!

Ma to nije moguće!
Ne! Nije moguće!
Pa ipak, istina je.
Da, to je rođenje za dijete.

7

Nije li zapanjujuće koliko znamo biti slijepi?
Pokušajmo shvatiti zašto. Ustvari, to je jednostavno.
Uzmimo mladog liječnika; zašto se on smiješi?
Sretnom djetetu?
Baš i ne.
«Njegova» dostava bila je uspješna. Majka i djetešce su dobro pa je i on zadovoljan.
Zadovoljan sobom, rekli bismo.
A majka?
Blaženo sretna dok se smiješi svom djetešcu.
Možda se smiješi jer je sve gotovo.
Riješila se!
Osjeća olakšanje i više od svega, ponos.
Ponos na samu sebe, vjerojatno.
Otac?
Taj čovjek, koji vrlo vjerojatno nikada nije učinio ništa posebno, uspio je stvoriti (bar tako misli) sina nasljednika!
Maloga nasljednika koji će biti nositelj postignuća svojih roditelja!
Naravno, i on je ponosan!

"U stvari", reći ćeš, "svi su ushićeni. Ushićeni sami sobom, osim... djeteta."

8

Nije li to tragedija?
Trebali bismo roniti suze zbog srama, plakati zbog svoje vlastite sljepoće.
Iste sljepoće zbog koje smo bili uvjereni da žene moraju trpjeti bolove jednostavno zato jer to nismo znali bolje objasniti.
Srećom, više ne vjerujemo u stare riječi: «U boli će rađati.»
Nije li vrijeme da učinimo i za dijete ono što smo pokušali učiniti za majku?

9

Ali, što se može učiniti za ovo jadno djetešce?
Da li da u potrazi za odgovorom gledamo prema zapanjujućim prednostima nove tehnologije?
Ne. Upravo suprotno.
Kada smo tražili uzrok boli u žene koja rađa, shvatili smo da je to bio njezin STRAH koji ju je sputao, povukao u zatvoreni krug: veća bol, veći strah, veći strah, veća bol.
Istim jednostavnim pristupom pokušajmo dokučiti što djetešcu uzrokuje bol.


Izvor:
http://www.eco-action.org/dt/bwv1.html
Prevela: Gorana V.F.
Objavljeno: 2. rujna 2004.