Dojenje iz kuta jednog tate

12-10-2011

Iskreno govoreći, kad mi je Kiki pričala o tome da će dojiti Bena od samog početka, to mi je zvučalo kao fenomenalna stvar. To sam doživio kao nekakvu „alternativu“ jer, iskreno, tada, prije nešto više od tri godine, ne sjećam se da sam igdje vidio nekoga da doji dijete, čak i na filmu. Dojenje? Go for it, old girl!

Objašnjenje mi je bilo savršeno logično: ništa nije bolje od dojenja, umjetno mlijeko je… pa, umjetno i nije tako dobro kao majčino mlijeko, nema čitav niz hranjivih vrijednosti kao majčino mlijeko, ništa nije bolje od prave stvari. Bio sam skroz za to. Bio sam i zgranut činjenicom da postoje ljudi koji protestiraju protiv dojenja u javnosti. To ih kao smeta. Što točno? Ne znam. Naučio sam da je dovoljno dojiti prvih 6 mjeseci, da ne treba nikakve tekućine. Pa jasno! Živjelo dojenje! Puno poznatih i nepoznatih žena s foruma su dojile čak i do treće godine! Genijalno!

I tako, podrazumijevalo se da je to sve jasno. I onda sam nekako zaboravio na to.

Došao je i taj trenutak, Ben se rodio, očekivao sam sve one stvari koje mi je Kiki rekla da su OK i da bi trebalo tako biti kod rođenja – kada se beba rodi, prvi kontakt je s majkom, treba bebu staviti mami na grudi. Međutim, nije bilo baš tako. Prvo su Bena puknuli pod pipu da ga operu (u nekakvom „truljavom“ sudoperu, majko moja bez uvrede Tungužanima, ali – kakve li Tunguzije!), pa su ga namotali u neke obojke, pa puknuli na vagu (uopće nisam vidio kada su prerezali pupčanu vrpcu – eh što ti je uzbuđenje) i onda su ga konačno stavili mami na grudi.

Siroti mali Ben, nakon traumatičnog puta u svjetlo na kraju tunela, prvo se upoznao s Bandićevim vodovodnim kapacitetima i obojcima ala „Sana“, Bosanski Novi, da bi tek tada dospio s vanjske strane mame. I onda – nakon cike, leleka i plača – smirio se kao pod lokalnom anestezijom. Smirio se, osluškivao je poznati ritam maminog srca i zaspao. A ne, nije odmah zaspao. Primirio se, malo se treskao (onako sretno, kako bebe već to znaju) – i uhvatio se mamine cice! „O nebesa, pa ipak smo sisavci“ proletjelo mi je kroz glavu komično – i još uvijek se nisam sjetio svih nakana moje Kiki s početka priče. Ostao sam u rodilištu još malo, otišao kući, javio svima da je sve OK, bio budan, pisao panagerike s poroda po svim forumima gdje sam imao user name i zaspao – ovo se sve događa od ponoći do 5 ujutro, naime.

Kiki i Ben su došli doma, no Kiki je (bila je ljuta na sebe kasnije jer je to smatrala svojom greškom – da se nije dovoljno educirala - iako to nije bilo točno – nitko joj u bolnici riječi o tome nije rekao i tek je patronažna imala neku predodžbu o tome i pokazala joj dva položaja u potpunosti točna), ubrzo dobila ragade. Ben nije dobro cicao (ako to možemo tako reći), ona nije imala prakse, i nevolja se stvorila na samom početku. Prava muka, slijedio je mastitis i da nije bilo Rodinog telefona za pomoć pri dojenju, koji nam je pomogao neopisivo, i od Kiki napravio dojilju „crni pojas sedmi dan“, vjerojatno bi uletjela neka „bočica“ jer je doktorica rekla da se moraju piti antibiotici, da se onda ne smije dojiti, eventualno iz zdrave dojke itd, usual stuff.

Uspjeli smo se izvući iz toga, Ben je posisao sve što se dalo i koliko god mi je sve to tada bilo normalno, iskreno, iako sam dao Kiki stopostotnu podršku pred starcima, nisam mogao vjerovati da prvih šest mjeseci života ne treba ničeg osim mlijeka, osim možda kad su tropske vrućine. „Da, dobro, vidjet ćemo za koji dan“ mišljah u početku i vremenom (za dan, dva, pet, pedeset…) uvidio da iz majčinog mlijeka beba dobiva sve – i to ne samo hranu, vodu, desert, fruštik, gablec, marendu and so forth (dojio je valjda 20 puta dnevno u početkuJ) nego ono nešto nenadoknadivo – utjehu, podršku, zanimaciju... Kakva je ta cica mirotvorka!

I tako, polako je zatoplilo, pa smo krenuli u redovnije šetnje... Kad se sjetim prvih dojenja u javnosti. Ajme, majko! Zar si mislila ozbiljno? Kao prvo, treba stanoviti oblik odjeće, jer majice nisu neka opcija, pa onda - tko gleda, pa tko ne gleda... Većinom su ljudi, naročito starije dobi, uvijek bacali smiješak podrške ili barem priznavanja, neke vrste urote:“ Da, da, tako to ide, fućkaš dude i flašice“. Brzo se na to navikne, a cica je bila gospodarica života i smrti mladog Bena, kojeg ništa nije moglo toliko ražalostiti a da ga cica ne utješi, zapriča, smiri, uspava. Nakon šest mjeseci samo dojenja, Ben je izgledao kao bumbar. Međutim, čim se počeo malo aktivnije kretati, iako je i dojio i počeo uzimati krutu hranu, začas se „istopio“. Kasnije, priznajem, često sam se izvlačio s uspavljivanja: „Joj daj vidi kako je lud, pa daj mu cicu pa će se smiriti.“ Ili:“ Joj gle, jedva gleda, daj mu cicu pa će zaspati“. Ili: Joj vidi, popeo se na drvo, mahni cicom da se spusti...“. U stvari ovaj dio će tek doći za koje desetljeće, bez mame.

Neki od najljepših trenutaka koje pamtim, (a bilo ih je jako puno), su bili oni koji su se događali oko Benovih navršenih 14-16 mjeseci, kada se Kiki vraćala s posla, pa je on jedva dočekao trenutak da se opet dohvati cice; onda bi zalegao, počeo cicati, a ja bih stao iznad njih i radio grimase: umirao je od smijeha, ali nije pustio cicu, nema tih para! To je neopisivo slatko, njegov smijeh, nepuštanje cice, pa onda ozbiljnost da zaokruži usnama i potegne dva tri gutljaja, pa opet smijeh... Ah! Neopisivo slatko! Pa tek kad ih je počeo tražiti „mama daj mi obadvije“ Kakav hedonist!

Priznajem da mi se činilo jedno vrijeme da bi „trebala prestati jer je već prevelik“ ali nije me dugo držalo, cross my heart

Ben uopće nije imao dudu. (jednom ju je dudlao kao manijak tri sata u komadu, umrli smo od smijeha, kad ju je ispljunuo nije imao trunke krvi u usnama, sve mu je bilo blijedo... valjda je mislio da će ipak poteći mlijeko na kraju... sucker... hehehe) Nema overbite (k´o njegov tata), zdrav je i veseo mladi sisavac. Još uvijek užica pokoji gutljaj (for old times sake), ali je polako i nezaustavljivo otvorio novo poglavlje...

Mali miš. Odgovorno tvrdim: nitko nije sretniji od njega što ga je mama „oddojila“ do danas!

 Benov tata

Objavljeno: 4. ožujka 2006.

 

 

 

Tekstovi o dojenju, kao i fotografije na stranici www.roda.hr  vlasništvo su udruge Roda, i ne smiju se prenositi bez odobrenja. Ukoliko želite širiti znanje o dojenju pozivajući se na naše stranice, kontaktirajte nas na e-mail: dojenje@roda.hr  Hvala.