Da mi je ponovo roditi svu moju djecu...

12-10-2011

Otkad sam rodila svoje treće dijete vrlo često sam ponavljala ovu rečenicu.

Više je razloga zašto bih željela sve iz početka, a jedan od većih razloga je DOJENJE.

Prvo dvoje djece rodila sam u razmaku od dvije godine, onih ranih i ratnih devedesetih. Uz sve teškoće koje je nosilo ono nesigurno doba, dojenje se nije činilo kao neka velika i teška stvar. Bila sam uvjerena da to sve ide prirodno, svojim tijekom... I tako je i krenulo u mom slučaju. Djeca su mi divno sisala, nisam znala što je mastitis, što su ragade, ni što su uvučene bradavice. No, isto tako nisam znala ni što je „skok u razvoju“: nije bilo interneta, članci o dojenju bili su šturi i nedovoljno su obrađivali moguće probleme. I kad se dogodio prvi jači skok u razvoju, odjednom „nisam imala dovoljno mlijeka“. Grudi su djelovale prazno, klinci su vukli i htjeli su često sisati, a ja nisam imala dovoljno za ponuditi. I tako je „pala“ prva bočica adaptiranog. Sjećam se da je kći spavala satima poslije te prve bočice i ja sam se osjećala k´o prava maćeha jer sam imala osjećaj da sam nepotrebno mučila i izgladnjivala svoje dijete. Uživala sam u dojenju i bila sam beskrajno žalosna što nemam dovoljno mlijeka da mogu nahraniti svoje dijete. Tješila me moja mama da je tako isto i njoj bilo. I mojoj svekrvi. I mojoj susjedi. Oko mene nikoga tko je dojio duže od dva-tri mjeseca, i muž koji mi je bio podrška, ali uplašen i nesiguran kao i ja.

I tako sam ja svakim danom, i sa svakom bočicom, imala sve manje i manje mlijeka, sve sam manje dojila, dok ubrzo nije posve prestalo.

Desetak godina kasnije, nova beba na putu i kockice u glavi posložene sasvim drugačije. Sestra me uvela u svijet interneta i dovela na Rodin forum. Tamo sam prikupljala i razmjenjivala iskustva o trudnoći, porodu, bolnicama i dojenju. Još prije poroda odlučila sam da ću u vezi s dojenjem razgovarati samo s osobama koje su dojile barem godinu dana. Tu je prvo mjesto zauzela moja sestra koja je, dojeći uspješno svoje dvoje djece, poništila moju glupu teoriju o „nasljeđivanju“ nedojenja od naše mame. Zatim su tu još bila moja vjenčana kuma Renata te prijateljica Renata, obje trostruke majke i dojilje.

Vjeku sam neočekivano rodila carskim rezom i pokušavala sam se psihički pripremiti na to da možda i dva-tri dana neću dobiti dijete na dojenje. Na moju veliku sreću, osoblje Vinogradske bolnice nije imalo takav običaj. Nije im smetalo da imam svoje dijete kraj sebe, ostavili su mi sina u naručju i rekli da ne moramo dojiti, neka se samo mazimo. No, mi smo dojili. Nekako sam ga prevrnula preko ruke i „prištekala“, prihvatio je kao pravi mali gladuš i vukao, vukao, vukao... Pet-šest puta je morao povući da navuče jedan gutljajčić kolostruma, no meni je to bilo famozno. Rodila sam carskim rezom ujutro i nedugo nakon buđenja dojila sam svoje dijete: razapeta i prikopčana na sve one igle nisam osjećala bolove, nisam osjećala ni glad ni žeđ. Osjećala sam samo veliku, ogromnu količinu sreće što je moje dijete sa mnom i što ga ja hranim.

I tako je to potrajalo nekih pet-šest dana. Mlijeko je u međuvremenu nadošlo, čak i previše, i onda šesti dan šok – odjednom nisam imala mlijeka. Dojke prazne, a sinak vuče kao lud. Odmah sam pomislila kako se povijest ponavlja i kako je grozno što mi se to događa već tako rano. Taj dan su ga prvi put nadohranili i bila sam beskrajno žalosna zbog toga. Suze su mi tekle jedna za drugom i nikada svojoj sestri neću zaboraviti kako mi je strpljivo i smireno preko mobitela čitala tekstove s Rode, objašnjavala kako je to skok u razvoju, kako to traje 48-72 sata, kako trebam dojiti što češće, izdajati makar i nekoliko kapljica... Nakon tog dugačkog razgovora kao da mi je udahnula novu snagu, smirila sam se i polako napredovala, zajedno sa svojim sinom.

Iz rodilišta smo došli sretni i euforični, svoj prvi dojeći kamen spoticanja preskočili smo vrlo uspješno. Kad je došao novi skok, s neka tri tjedna, točno sam znala što se događa i što trebam činiti. Bočica je bila smrtni neprijatelj: unatoč praznim grudima i neprestanom dojenju pokušavala sam sve da se količina mlijeka poveća. Pila sam kao luda onaj čaj za dojilje, cijedila sam svakih desetak minuta po nekoliko kapljica mlijeka ne bih li poslala svom mozgu što više signala da mi što brže stvori više mlijeka. Nije dugo trebalo i sve je sjelo na svoje mjesto. Ja sam se sve više opuštala, svaki dan dojenja smatrala sam pobjedom i Boga molila da doguram barem do tri mjeseca. Nisam gledala na sat, nisam brojala koliko puta dojim, nisam se opterećivala koliko ima noćnih podoja ni koliko traju... Jednostavno sam uživala u svakoj minuti tog čarobnog sjedinjenja sa svojim djetetom. Osjećala sam se blagoslovljeno i moćno.

Sa tri mjeseca moja se molitva pomakla na šest mjeseci. Bilo je sve ljepše i sve lakše, za bilo koji problemčić ili nedoumicu imala sam svoje tri kraljice koje su me znale utješiti i smiriti, pričale mi kako je to izgledalo sa njihovom djecom.

Sa šest mjeseci mogla sam se pohvaliti da je moj sin bio isključivo dojena beba i počeo je papati kašice i ulaziti u prehrambeni svijet ljudske vrste. Shvatila sam da mogu svoju molitvu pomaknuti na godinu dana. Sve što ima veze s dojenjem sada je bilo izuzetno lagano, komotno i privilegirano. Mogli smo ići kud god želimo. Čak i bolesti nisu izgledale strašno, nisam se bojala dehidracije ni slabosti. Jednom je imao neku virozu od koje je povraćao baš sve osim mog mlijeka. Danima sam bila zadivljena tom spoznajom.

I tako je došao prvi rođendan. Bila sam preponosna na samu sebe i presretna što je moj sin odrastao sretan i zadovoljan. Istovremeno sam se užasavala dana kada ću se vratiti na posao. Kod većine majki dojenje se s godinu dana prekida, osobito ako se vraćaju na posao. Strašno sam se mučila i patila zbog toga. Nisam bila u stanju reći „ne“, nisam bila u stanju slušati plač svoga djeteta noću i sve je u meni vrištalo od jada.

Iako sam bila redoviti posjetilac podforuma Dojenje, na onaj s nazivom „Produženo dojenje“ nisam nikada kliknula. To je za mene bila naučna fantastika, nešto što ja nisam u stanju postići i čemu onda tražiti kruha nad pogačom? No, ja sam došla do tih čarobnih godinu dana i što sad? Prestati ne želim, ali... moram li? I pronjuškam malo po tim stranicama i nađem tamo svu silu žena koje bezbrižno doje i nakon godine dana. I mislim si: „Pa zašto se ja toliko mučim, jednostavno ću dojiti svoje dijete dok budem imala čime. Kad budem kod kuće i kada on bude sa mnom, ja ću mu dati pa dokle ide i dokle ima.“ I kao da mi je s tom odlukom pao sav teret sa srca. Tako jednostavno da ne povjeruješ, u jednom jedinom trenutku donesene odluke život je bio opet tako lijep.

Ja sam krenula na posao, a Vjeko u vrtić. I nije bilo uopće tako strašno. Kad sam bila ujutro kod kuće on je sisao. Kad je ostao s tatom, doručkovao je kruh i pio mlijeko bez ikakvih većih problema. Kad sam došla s posla navalio bi na mene, jedva dočekavši da sjednem. Gutao bi dugačkim, žednim gutljajima dok bih ga ja raznježeno milovala po kosici. Ja sam uživala misleći kako sam sretna što sam doživjela da tako dugo mogu dojiti i uživati u komociji koju ono donosi. Sad je već hodao, nisam morala leći da bi dojio, samo bi došao, podvukao se pod majicu i poslužio, gledajući me odozdo svojim plavim očima zadovoljno trepćući.

Moja okolina uglavnom je dobrodušno gledala na naše dojenje, ja sam imala izgovor da se JA ne mogu odviknuti, što je, uostalom, bila i velika istina.

Tek sam sa svojim trećim, posljednjim djetetom, sa punih 37 godina, naučila biti „prava“ mama. Nije mi se to činilo fer, kao da sam sa svoje prvo dvoje djece samo vježbala. Koliko sam bila sretna što sada dojim, toliko sam bila žalosna što sam prvo dvoje dojila tako kratko, a još žalosnija zbog spoznaje da sam iz neznanja i straha sama napravila pogreške koje su dovele do toga. Da sam barem mogla ponovo roditi i sve ispraviti... A opet, malo je nedostajalo da se i ovaj puta isto dogodi, trebala sam biti zahvalna što sam barem jednom mogla doživjeti biti „dugodojilja“.

I tako, mic po mic, dođosmo mi do drugog rođendana. Prestanak se nije nazirao, ja sam željela da Vjeko sam prestane no, moja želja njemu još nije bila ni na kraj njegove male pameti. Sve je više govorio i postajao sve zanimljiviji, ali još uvijek su moje grudi za njega bile izvor užitka i najfinijeg pića. Posezao je za njima svaki put kad je bio žedan. Ubrzo sam naučila kako mu skrenuti pažnju i kad bi počeo kopati ispod majice pitala bih ga hoće li soka i on bi kimnuo glavom i otrčao u kuhinju čekajući piće iz čaše. Mislila sam da to znači postepeno prestajati: nisam mu nudila, skretala bih mu pažnju, ali nisam nikada mogla reći „ne“ kada je tražio. Možda to i jest´ bilo postepeno prestajanje, ali u našem slučaju mi smo se preselili u treću godinu.

Tu su već počela poneka uvjeravanja iz bliže okoline kako to više nije potrebno, kako moje mlijeko za njega nema nikakvu prehrambenu vrijednost i da su moje grudi njemu samo igračke. Najviše su me strašile prijetnje da to neće moći samo prestati i da ću ja svakako morati biti ta koja će to odrezati. A to je bilo baš ono što nikako nisam željela. Ne mogu to nazvati negativnim komentarima okoline jer su bili od meni jako dragih ljudi i nisu mi izrečeni s lošom namjerom. No, zaboljele su me u jednom momentu jako, imala sam snažan poriv da printam tekstove i dokazujem da njihove teze nisu ispravne... Ipak to nisam učinila, jednostavno sam pokušala razumjeti i shvatiti njihovu namjeru i nastavila sam dalje, priželjkujući postepeni prestanak. Tri godine dojenja bilo je puno i previše, bilo je ravno osvajanju olimpijske medalje i, što se mene tiče, moglo je postati točka na „i“.

Moj sin nije tako mislio. Njemu je bilo baš dobro i kad se sjetim svega, baš u toj zadnjoj godini svog dojenja dao je najzanimljivije dogodovštine vezane uz dojenje.

Sjećam se kad je imao nepune tri godine, bilo je ljetno doba i igrao se vani na dvorištu. Dotrčao je do prozora i vikao na sav glas: „Maamaaa, daj dođiiii!“

Javi mu se tata i pita ga: „Šta je bilo?“

On ga samo pogleda, digne glavu prema prozoru i opet zaviče: „Maamaaaa, daj dođiiiii!“

I opet ga tata pita: „Što hoćeš?“

„Hoću cikuuuu“!

Kad je navršio tri godine već smo jako lijepo razgovarali. Bio je strašno simpatičan dok je pričao jer nije mogao izgovoriti „r“. Jedno popodne malo sam legla na našu kutnu garnituru, a to je obično bio znak za juriš. Čim bi zauzela taj položaj slijedio je zalet i nepogrješiv skok između naslona i moga tijela, lagano uglavljivanje i grebanje pod majicu, prikopčavanje i onda mir... Zadirkivala sam ga: „Pa dobro, sine, dokle ćeš ti sisati? Pa ti si već veliki dečko...“

I moj Vjeko odjednom sklizne s kreveta, čučne kraj ruba i viri tako da mu se samo oči vide. Umiljatim, mačkastim glasom govori: „Ja sam maji, jako sam maji. Skjoz sam se smanjio, vidi me, mama, kako sam maji...“

Jednom mi je palo na pamet isprobati stari recept i namazati bradavice limunom. Povukao je i žalosno me pogledao: „Juta je, mama. Daj da pjobam djugu?“

I povuče iz druge još žalosnije uzdišući: „I ova je juta...“ Bio je tako nepodnošljivo tužan da sam istog časa požalila što sam to napravila. Moj mališa je otišao u kuhinju, popio vode da spere kiseli okus i vratio se. I ponovo probao. I tako nekoliko puta dok se kiseli okus nije potpuno izgubio. Nikada neću zaboraviti kako je presretan otrčao tati vičući iz sveg glasa: „Tata, tata, nisu više jute, nisu više jute, fine su!“

Kako se bližio četvrti rođendan postajalo je sve jasnije da se kraj lagano, ali sigurno, približava. Preko dana gotovo da nije ni dojio, redovito je još posezao navečer, prije spavanja, ali i ujutro, odmah nakon buđenja (ako sam bila kod kuće). To su bili vrlo kratki podoji, nekoliko dugačkih gutljaja iz jedne, pa druge, pokrivanje i trk dalje. S četvrtim rođendanom mislila sam da smo došli do definitivnog kraja. No, ipak se to razvuklo još neko vrijeme. Pauze su postajale sve duže, a komunikacija je toliko napredovala da je pristojno zatražio svaki puta kada je poželio malo posisati: „Mama, molim te, samo malo...“ Nikada mu nisam mogla odbiti iako sam mu svaki put objašnjavala da je on već veliki dečko i slične priče. I on je to zaista razumio. Njegove molbe postajale su sve skromnije, uskoro je molio: „Mama, molim te, daj samo da dam pusu.“ I zaista, lagano bi coknuo jezikom, tek toliko da dotakne kožu, pogledao me onim svojim lijepim očima i nasmijao se s rupicom na obrazu uz riječi: „Evo, cikio sam samo jednu malu točkicu.“

Nastojala sam zapamtiti svaku tu situaciju i svaku riječ jer sam dobro znala da svaki taj put može biti posljednji.

I sjećam se baš tog posljednjeg puta. Bio je vikend, probudio se i dovukao u naš krevet, zavukao se pod moju pidžamu uz poznate riječi: „Molim te, samo malo...“

Povukao je iz jedne i pomalo razočarano komentirao kako nije više fina već ljuta. Probao je iz druge i rekao: „I ova je isto ljuta.“ Navukao mi je natrag pidžamu i skutrio se pod mojim „krilom“. Poljubila sam ga i utješila riječima da je to sigurno znak kako je on već stvarno pravi i veliki dečko i kako je vrijeme da se oprosti od cike.

Vrijeme je prolazilo i bila sam sve sigurnija da je zaista gotovo. Punih mjesec dana nakon toga iznenadio me jedno jutro došavši u krevet, još uvijek uspavan skutrio mi se pod rukom i odjednom počeo dobro poznatu kretnju dizanja pidžame i zavlačenja. Nisam mogla vjerovati da će opet... vjerojatno podsvjesno, zbog poznatog položaja i mirisa posegnuo je za mojom bradavicom, ali usta i jezik zaboravili su što treba raditi, nije više znao povući... Lagano je zamljackao, promrmljao: „Nema više...“ i nastavio spavati u mom naručju.

Bilo je predivno, smirujuće i tužno istovremeno.

Pišući ove redove napravila sam mali eksperiment i iznenadila svog sina pitanjem : „Vjeko, hoćeš ciku?“

Začuđeno je digao glavu, sramežljivo se zasmijuljio i rekao: „Ja sam preveliki dečko!“

Bila bih vrlo sretna osoba  kada bih mogla reći da je ovo bilo za mene neponovljivo iskustvo i da ga ne bih mijenjala ni za što u životu. Tako završavaju savršene priče. Ali život često nije savršen pa tako i moja priča ima jedan nesavršeni dio. Da mogu vratiti vrijeme unatrag, rado bih te 4,5 godine podijelila na tri dijela i svako svoje dijete dojila 1,5 godinu. Ovako  ostajem pomalo žalosna pri pogledu na moje prvo dvoje djece, kao da sam bila nepravedna u raspodjeli sebe same na sve njih.

Zato pišem, dajem svoj primjer drugima da se može uspjeti i nakon čak dva „promašaja“, ukazujem na propuste i pogreške koje su moje dojenje prebrzo dovele do kraja. Svakoj mladoj majci koja treba pomoć i podršku dajem se svim srcem. Jer, svaka njihova pobjeda i meni je pobjeda, kao neko iskupljenje. Tada je i moja žal za propuštenim mrvicu manja.

Da mi je ponovo roditi svu moju djecu...

 Mama Sanja (Sanjica - Ejla)

objavljeno: 3. veljače 2009.