Bruna Eli iliti moj preporod rađanja

12-10-2011

Dugo sam razmišljala kako započeti ovu priču i gdje ona zapravo počinje. Počinje još davno, prije dvije godine, rođenjem moje prve kćeri. Tada sam rodila na Svetom Duhu i dobila kompletan «bolnički tretman» - nepotrebna indukcija dvanaest dana prije termina, klistiranje, brijanje, drip, dolantin, prokidanje vodenjaka, još jedna doza dolantina, epiziotomija, nalijeganje na trbuh, puknuće grlića maternice, beba na prsima svega desetak minuta i kasnija potpuna razdvojenost puna dva i pol dana zbog žutice. Dugo poslije ovog poroda potiskivala sam osjećaje kako to sve skupa «nije bilo normalno». Uvijek sam mislila da ja nešto izvolijevam, jer sve žene kod nas tako rađaju, sve je u redu sa mnom i bebom i zašto komplicirati.
Razum se još može prevariti, ali srce ne. Slučajno ili ne, dolazim do Odentove knjige „Preporod rađanja“ i moji se horizonti nepovratno šire. Konačno čitam zapisano ono što moje srce osjeća, a što nisam sama znala izraziti riječima.
Pola godine nakon mene, rađa naša Felix i njezina priča ostavlja dubok trag. To je to! Sada znam da postoji mjesto gdje definitivno želim sljedeći put roditi. A beba još nije ni bila u planu.
Prolazi godina dana, ja ostajem trudna. Iako sam znala da želim Graz, našli smo se pred stotinu komplikacija. Kako namaknuti novac za porod, kada krenuti u Graz, u trudovima ili ranije? Ako krenemo ranije, gdje ostati, kako naći novac još i za smještaj, kada da suprug uzme godišnji i slobodne dane, što ćemo sa starijom kćeri? Suprug je u početku bio skloniji Varaždinu i nagovaranju da odemo barem pogledati to rodilište, no kako vrijeme odmiče sve sam sigurnija da u bolnicu ne želim.
Nakon prvog posjeta Moniki i njezinoj kući za porode, ostajemo bez riječi. Sve je bilo toliko drukčije od onoga na što smo navikli i što smo vidjeli, da jednostavno nismo mogli pojmiti da takvo što uopće postoji. Tjednima nakon tog posjeta suprug i ja nismo razgovarali o porodu, a onda smo najednom spontano bez posebnog dogovora počeli razgovarati o Grazu kao mjestu gdje ćemo roditi. I dalje su nas mučili isti problemi, kako sve to organizirati. Na kraju, zbog jednostavnosti, odlučujemo se za opciju da ćemo krenuti kad porod krene, dakle s prvim trudovima ili puknućem vodenjaka.
Trudnoća se bližila kraju. Čitala sam knjigu „Duhovni pristup rađanju“ koja mi je pomogla da se ne opterećujem previše suvišnim stvarima i lošim komentarima okoline na našu odluku da idemo u Graz i želju za prirodnim porodom (da, da i toga je bilo). U knjizi sam pronašla puno lijepih molitava i meditacija i jednostavno sam se sve više i više pokušavala prepustiti Božjoj providnosti.
Ipak, kopkala me ta vožnja u trudovima. Stalno sam razmišljala kako će to izgledati i hoćemo li imati vremena stići. Unatoč uvjeravanju naše primalje da nema mjesta panici, i dalje sam brinula. Ali eto, Bog se i za to pobrinuo i desetak dana prije termina zove me Monika na telefon i kaže da joj je kuća prazna, da ne očekuje uskoro nijedan porod i da mogu doći k njoj ako želim u miru čekati porod. Kaže da osjeća koliko sam napeta.
I tako se u nedjelju, 2. ožujka, spremimo moja mama, Vita i ja i krenemo u Graz. Dogovor sa suprugom je bio da će on ostati kod kuće i doći kad krene porod, jer nismo znali koliko ću čekati porod, pa da ne troši slobodne dane. Kad smo stigli, Monika me pregledala i rekla da sam otvorena 5 cm i da je cerviks skroz smekšan, te da bi porod mogao jako brzo početi. Čak možda večeras ili sutradan. Bila sam u šoku. Ne znam zašto, ali nisam to očekivala. Zvala sam supruga da ga obavijestim i da se ode odmoriti ukoliko bi trebao dolaziti. Vrlo je vjerojatno da sam bila jako nervozna, jer je moja kćer od kad smo došli u kuću bila nemoguća i imala čudne ispade. Nije se dala od mene, bila je plačljiva i jedva sam je uspavala. Ja skoro da nisam oka sklopila. U neko doba počinje me boljeti u križima i u onom polumraku mislim je li to to. Gledam na sat. Svakih četrnaest minuta. I tako dva sata. Ne znam što da radim. Glupo mi je buditi Moniku. Strah me da suprug ne bi stigao i šaljem mu sms: «Ajde ti polako kreni. Imam neke trudove», no dok je on stigao do Graza, trudovi su stali. Bilo je gluho doba noći i njemu se nije dalo vraćati kući, pa smo se nas četvero do jutra gužvali na dva mala kreveta.
Sutradan od trudova ništa. Otišli smo šetati na obližnje jezero i proveli prekrasan dan. Posljednji kojeg smo nas troje proveli sami, jer se tog popodneva Vita s mojom mamom vratila kući. Nismo to tako zamišljali. Željeli smo da Vita cijelo vrijeme bude s nama, kad već imamo tu mogućnost. Odlučili smo ipak da se vrati kući, jer je bila jako nervozna, a prema nalazu i Monikinim prognozama očekivali smo da je porod blizu. Osim toga, bila sam poprilično napeta, a znala sam da mi je potreban mir. Tako smo suprug i ja ostali sami.
Prošao je i taj dan. I još jedan. I još jedan iza njega. Vrijeme smo kratili najviše šetnjom po prirodi, išli smo na to jezero skoro svaki dan, posjetili smo jedan dvorac, malo hodali po dućanima. Popodne bismo malo odrijemali. Ja bih ponekad izmolila krunicu i čitala meditacije iz one knjižice. Svaki dan smo objedovali s našom primaljom i sve se više i više s njom zbližavali, upoznavali i privikavali se na kuću. Svakog sam dana imala lagane trudove, ali bi oni nakon sat- dva prestali. Jedino se svakim danom smanjivao razmak među njima.
Došao je već i petak, a ništa se nije dešavalo. Već sam počela klonuti duhom. Nedostajala nam je Vita, stalno nam je bila u mislima. Osjećala sam krivicu zbog razdvojenosti. Osim toga, postojala je sad već i panika da će se suprug morati vratiti kući zbog posla. Počela sam dvojiti je li dolazak ovdje uopće bio dobra odluka. A kako se i subota, 8. ožujka, dan za koji sam bila sigurna da ću roditi, bližio kraju, a porodu ni traga, ja sam pukla. Plakala sam cijelo popodne. Iako sam danima molila Gospodina da bude njegova volja, a ne moja, očito to nisam prihvaćala. Barem je moj muž bio sabran i totalno „cool“. Tješio me.
Idućeg dana se budim s groznom spoznajom da cijeli ovaj tjedan skoro pa i nisam pomislila na Brunu već sam ga potratila «jaukajući» za Vitom i brigom kako njoj pada razdvojenost (a njoj je bilo super s bakama i djedovima, koji su je nosili kao kap vode na dlanu, tako da cijeli tjedan nije niti pitala za nas. Kaže moja mama da je samo pjevala Djetešce nam se porodi). Ovdje smo da čekamo Brunin porod, a uopće ne mislimo na nju. Užas! Shvatih da tako nikad neću roditi. Porod bez bebe jednostavno ne ide. Što ti je psiha! Taj sam cijeli dan provela misleći na bebu. Puno sam joj pričala i mazila je u mislima. Navečer je i suprug osjetio potrebu «popričati» s njom. Stavio je ruku na moj trbuh. Tako smo i zaspali. S Brunom u mislima i rukama na mom trbuhu.

Ponedjeljak, 10. ožujka
Budi me lagana menstrualna bol. Na satu je 6. Kroz prozor me miluju zrake sunca, nagovještaj divnog dana. Pomislih kako bih mogla baš danas roditi jer je ovakav sunčan dan bio i kad sam prvi put rađala. S tim mislima tonem natrag u san. Suprug i ja budimo se u 8. Doručkujemo. Meni se i dalje javljaju trudići. Gledam na sat – svakih deset minuta. Ne želim još ništa govoriti suprugu ni primalji. Mislim si, opet lažnjaci. Dok smo jeli dolazi jedan par u kuću s torbom. Ženi sinoć puknuo vodenjak. Opet pomislih da bih mogla danas roditi, jer po onoj Felixinoj teoriji Hrvatice kod Monike uvijek rađaju s nekim u paru.
Odlazimo u šetnju. Monika mi po prvi put od kad smo kod nje govori da ne idemo daleko. Kao da je predosjećala.
Suprug i ja sjednemo na klupicu iza kuće, u zelenilo. Sunce nas grije i kažem da imam lagane trudove i da bismo ih mogli mjeriti. Sada su već bili na sedam minuta. Obavijestili smo i Moniku. Odlučujemo se za šetnju niz ulicu. U šetnji trudovi postaju malo jači i duži, takvi da moram zastati kad dođu. Vraćamo se natrag. Htjeli smo još otići do Bille, jer je suprugu ponestalo žileta. Uopće ne shvaćam da je to to i da ću danas roditi, jer me ne boli ništa posebno. Dok smo prolazili pored kuće, Monika nas je ugledala s prozora i pozvala u kuću. Htjela me pregledati. Bila sam otvorena 8 cm!!! Kaže meni Monika da, ako želim u kadu, sad je krajnje vrijeme. Pristanem bez previše razmišljanja i eto me začas u kadi punoj tople vode. Koji užitak! Na satu je bilo točno 10. Oni lagani trudovi u vodi postaju jedva primjetni. Ležim na lijevom boku, potpuno uronjena u vodu. S vremenom trudovi postaju jači i moram ih prodisavati. Više mi se ne sviđa taj položaj i mijenjam ga. Sada sjedim uz rub kade, rukama naslonjena na rub. Jedna noga mi je u turskom sjedu a druga skvrčena u koljenu prema gore. To mi je preporučila Monika, jer su tako trudovi učinkovitiji. I zaista su bili! Osim toga, kako mi je pola trbuha sada bilo van vode, osjećam trudove intenzivnije. Ne sviđa mi se ta bol i pomišljam kako mi se ipak ne da danas roditi i kako bih sada najradije spavala. Vraćam se opet natrag cijela u vodu na bok, naslanjam glavu na spužvu na rubu, žmirim i provodim tako neko vrijeme u tim mislima. Osjećam kako vrijeme prolazi, kako su se trudovi prorijedili i da se ne pojačavaju. Očito sam ih svojim mislima zaustavljala. Iako sam bila svjesna toga da bi to  mogao biti problematičan trenutak, nisam znala kako se izvući iz toga. Pokušavam moliti, ali se gubim. Mudra Monika shvaća što se dešava. Pita me što ćemo sada, a ja kažem-  Ja ću spavati! Pregledava me u trudu i kaže da je ostao samo jedan mali dio cerviksa koji nikako da se povuče, jer se grči u trudu i da glavica ne može zbog toga proći. Predlaže mi homeopatiju i ja pristajem. Nakon toga... uf ...vušššššš… dolaze tako jaki trudovi da se borim da ne izgubim ritam disanja. Ostajem i dalje na lijevom boku, ni ne pomišljam na drugi položaj. Pomalo osjećam pritisak za tiskanje. Ne znam koliko je takvih trudova prošlo, ali u neko doba puca vodenjak. Čulo se doslovno bang i  odmah nakon toga kreće izgon.
Okrećem se na leđa i naslanjam glavu suprugu na ruku i rame. Kakav osjećaj pripadnosti!!! Za razliku od prvog poroda, sada mi je pasao njegov dodir, ali izgon je bio tako silovit. Mislila sam da me vlak gazi i melje. Takva sila, takav nagon za tiskanjem koji uopće nisam mogla kontrolirati. Tijelo je doslovno samo tiskalo. Sva sreća, Monika ima fenomenalnu tehniku za ublažavanje ovog osjećaja i za čuvanje međice. Neko vibriranje usnama koje ne znam sada objasniti riječima. Ipak, osjećam lagano peckanje dolje i znam da bih mogla puknuti, ali uopće ne mogu to kontrolirati. Srećom, sve je išlo tako brzo i u svega par trudova. Sjećam se da sam samo ponavljala: Sve mogu u Gospodinu koji me jača. Između dva truda pogledam supruga i vidim prekrasan sjaj u njegovim očima. Nisam ga nikad u životu vidjela tako ushićenog. Govori mi: «Sad će, još malo! Tu je. Vidim joj kosicu!». Nikad neću zaboraviti taj ozareni izraz lica. Monika mi uzima ruku i stavlja je dolje i ja osjećam bebino tjeme i kosicu. Vauuu! Osjećaj koji mi daje snage za još sto puta! Dolazi sljedeći trud i glavica je vani. Otvaram oči i vidim je među svojim nogama. Čujem Moniku kako mi govori da još malo stisnem. I stisnem doslovno još malo i evo je. Naša Brunica! Stisnutih ruku uz tijelo i stisnutih nogu izmigoljila je kao mala lignjica. Instinktivno posežem za njom i privijam je k sebi. Trenutak kada svojim vlastitim rukama uzmete svoju tek rođenu bebu ne može se mjeriti ni sa čime. Bila je dosta ljubičasta, pa smo je morali držati pod vodom dok smo čekali da pupčana vrpca otpulsira i dok ne izađe posteljica. Monika nam je ponudila da prerežemo pupčanu vrpcu, ali smo oboje odbili, tako da je to učinila ona.
Bila sam malo pukla, na mjestu stare epiziotomije. Vjerujte, ovo je ništa naspram epiziotomije. To isto popodne sam normalno sjedila i hodala. Dok me primalja šivala, Bruna Eli je cikala. Morali smo se žuriti iz rađaone, jer je ona rodilja od jutros još čekala na svoj red. Na kraju sam rodila prije nje. Brunu nismo odmah ni okupali. U žurbi smo morali podsjetiti Moniku da je izmjeri. Bila je teška 3800 g i duga 54 cm. Rodila se u 13:37.

Ležimo na krevetu. Suprug, Bruna Eli u sredini i ja. Gledam ih u polumraku. On tako velik u mojim očima, moj muškarac. Ona tako sićušna. Mirišljava i još sva slijepljena od verniksa. Plitko diše koliko je mirna uz nas. A ja? Ja se uz srce veliko kao kuća osjećam tako ženstveno i ponosno kao nikad do sada u životu.
Znam da smo dolaskom ovdje napravili najbolju stvar i da nije moglo bolje. Ovaj je porod bio takav da želim zapamtiti svaku njegovu sekundu, a ne nešto što se "odmah zaboravi".


Ja sam se smirio i upokojio dušu svoju;
kao dojenče na grudima majke
PS 131,2

Napisala: VesnaJ

Objavljeno: 25. listopada 2008.

 

Pročitajte i priču "Bio-natur" , Vesninog supruga Tomislava.