Andrej na guzu

12-10-2011

Budući da se moj miš mjesecima prije poroda udobno smjestio guzom prema dolje doktori su mi (unatoč mojim uvjeravanjima da je lagan i brz porod zatkom obiteljska tradicija) prognozirali carski rez. No maleni je bio prave veličine, lijepo se spustio u zdjelicu a ja se zadnji mjesec pomalo otvarala, pa sam bila sigurna da će sve biti ok i da ćemo nas dvoje preduhitriti doktore. Na kontroli 10 dana prije termina bila sam otvorena 3 cm i tad je već bilo jasno da neću dočekati termin. Ponudu da ostanem u rodilištu glatko sam odbila, uz objašnjenje da stanujem 5 min od bolnice i obećanje da ću doći čim se nešto počne događati. Dva dana kasnije probudila sam se s osjećajem lagane mučnine i neke neodređene slabosti. U inat mučnini obavila sam zadnje kupovine i otišla k mojima čekati da me muž navečer pokupi na povratku s posla. Da skratim vrijeme pekla sam s mamom kolače, prošetala sa psom, ali sam se cijelo vrijeme nekako loše osjećala...

Nešto prije devet navečer iznenada osjetim kako je nešto puklo, kao da puca balon pun vode, i zalije me topla tekućina. Iznenađeno kažem mojima – mislim da je ovo bio vodenjak! – i otrčim u kupaonu jer to curi i curi. Presvlačim se, kažem tati da me odveze doma po stvari i zovem muža. Uzbuđena sam – jupiii, to je to!! Doma skupljam zadnje stvarčice, tuširam se i uto stiže muž – očito je natjerao taksista da vozi kroz crveno...

U deset sati stižemo u rodilište. Objašnjavam sestri da mi je pukao vodenjak, ona mi daje kompresu da se uvjeri – a iz mene, čini mi se, cure litre. Potom čekam doktora, a on nosi dobre vijesti – otvorena sam 5 cm. Već!!, vičem oduševljeno, jer ne osjećam apsolutno ništa što bi sličilo na trudove. Odgovaram na standardnih tisuću pitanja, sestra me brije (ufff, nisam stigla to sama obaviti) i daje klistir – i jedno i drugo malo neugodno, ali ne strašno. Obavještavam sestru da će muž sa mnom u rađaonu, a ona kaže da moram pitati glavnog doktora. Nakon što smo ga uspjeli pronaći on nevoljko kaže - 'ajde može, ali tek kad se isprazne svi boksovi. Ljuta sam – zašto smo išli na tečaj?! – ali odlučna da ne rodim bez muža. Šećem po malenom hodniku koji zovu predrađaonom, nema nikoga pa otvaram vrata i pričam s mojima na hodniku. I tako to traje dva sata a od trudova i dalje ništa, bar ih ja ne osjećam.

U ponoć me sestra konačno vodi u rađaonu, priključuje na ctg i daje drip. Ležim i dosađujem se, paklenski je vruće i žedna sam. Na ctg-u vidim neke peakove, ali ne osjećam ništa... tek nakon sat vremena počinjem osjećati lagane kontrakcije nisko u trbuhu. Kad god ugledam neku sestru ili doktora, pitam kad će mi poslati muža – da ne zaborave... U dva sata počinju konkretniji trudovi, i u taj mi čas napokon stiže muž, a za njim i doktor koji kaže da sam otvorena 8 cm – ja opet sva sretna, lijepo to napreduje a tek zadnjih desetak minuta mogu reći da osjećam neke osrednje bolove. Zatim muž i ja ostajemo sami. Nevjerojatno mi puno znači da je sa mnom, dovoljno mi je da me drži za ruku, a na pokušaje da me hrabri za vrijeme trudova neromantično sikćem da ušuti. Ne boli me jako i nije mi potrebno ohrabrenje, najlakše mi je prodisati trud i stiskati mu ruku, a između trudova pričamo. Uskoro počinjem osjećati pritisak prema dolje i u guzu koji s vremenom postaje sve jači... muž me obavještava da trbuh mijenja oblik i da se beba spušta sve niže, što i ja osjećam jer trudovi imaju oblik valova koji se kreću prema dolje.

Oko tri sata sestra me šalje na wc i u šetnju «da malo ubrzamo stvar». Prizor za pamćenje – vučem noge u onim groznim šlapama, a muž za mnom vuče infuziju. Pita sestru koliko to sad može potrajati, a ona odgovara – pa, između osam i dvanaest sati kod prvorotki... Jadnik je zgrožen, ali meni je jasno da će biti puno kraće... I stvarno, već nakon par koraka otkrivam da ne mogu hodati od pritiska pa se vraćamo u boks. Stojim pokraj kreveta jer mi je to lakše od ležanja, a u trudu se naslanjam na muža - sestra mi kaže da izdržim tako barem deset trudova, ali već nakon četiri-pet više ne mogu ni stajati.

Prelazim na prastari ginekološki stol na kojem ću roditi, a sestra dogura neki ormarić na koji mogu staviti noge, namješta naslon i općenito je jako ljubazna. Mužu daje mokru gazu da mi briše čelo, ali ja mu je otimam i posišem par kapi vode – užasno sam žedna i vruće mi je. Prolazi još nekoliko trudova, pritisak je sve jači i sve mi je teže zadržati tiskanje. Zovemo sestru, ona baca pogled i poziva doktora...

Za par minuta otkrivam da je moj zadak okupio impresivno društvance - dva doktora, dvije sestre i oveću pedijatrijsku ekipu. Muža su mi odgurnuli nekamo sa strane, ali to jedva primjećujem – sad sam potpuno koncentrirana na trudove koji su poprilično bolni ali nipošto neizdrživi, pa ni u jednom trenutku ne osjećam da gubim kontrolu. U iduća dva-tri truda osjećam otvaranje i znam da je skoro gotovo, doktor reže međicu a to boli više od trudova, i onda mi viču da počnem tiskati. Može, ja sam za! - udahnem što dublje mogu i tiskam, pazim da sav pritisak ide prema dolje... potom još jednom u idućem trudu, doktor mi kaže da opet stisnem ali ja mu govorim da moram čekati trud. Muž mi je kasnije rekao da je u tom trenutku guza već bila vani, ali ja to nisam osjetila. Ubrzo osjećam da počinje trud, najavljujem – evo ga, dolazi – pa uzimam zrak i tiskam. Sad imam snage stisnuti još jednom i onda osjećam kako nešto toplo i glatko klizi van. Opuštam se, čujem kako je Andrej zacendrao i na licu mi je osmijeh od uha do uha, osjećaj je neopisiv! Sestra nam ga pokazuje i prvi mi je dojam – kako je malen! Sićušan je, prekrasan i gleda nas širom otvorenim ogromnim očima. Pedijatrica mu stavlja masku s kisikom i tek je tad glasno zaplakao, to me zabrinulo ali sestra me uvjerava da je sve u redu – poslije vidim da je to bila istina, prvi je apgar bio 9 a drugi 10.

Zatim postajem svjesna boli u ruci i otkrivam da je natekla do dvostruke veličine – igla od infuzije se pomakla i pukla mi je vena. Sestra mi stavlja miša na prsa, ali jedva ga mogu držati jer me boli ruka, ljubim mu nogicu i onda ga odnose. Muža šalju van, kulerski mu kažem «vidimo se malo kasnije», a onda me doktor šiva - vanjski šavovi bole, ali sestra priča sa mnom i odvraća mi pažnju. Sljedeća dva sata ležim na hodniku i pokušavam ostati budna, nakratko mi dolazi muž sa zalihama vode i Hepathrombinom za ruku a onda uključujem mobitel, šaljem poruke na sve strane ali ne mogu nikoga nazvati jer je tek 5 ujutro. Potom me vode na odjel gdje se Andrej i ja iduća tri dana upoznajemo i učimo dojiti (o tzv. podršci dojenju drugom prilikom...), pa četvrti dan napokon idemo doma.

Već drugi dan nakon poroda osjećala sam se odlično, jedino me bolio šav i to mi bio je najveći problem – smeta, boli, a kasnije su i neki konci prerano ispali – i da nije epiziotomije nakon par dana ne bih ni znala da sam rodila. Sam je porod bio divno iskustvo – ni u jednom trenutku nisam osjetila strah ili gubitak kontrole, od pucanja vodenjaka do Andrejevog rođenja prošlo je nešto više od 7 sati a trudove sam osjećala tri i pol sata - onih nekoliko bolnih trudova lako je izdržati jer osjećaš da je to sam kraj. I najljepše od svega, muž je bio uz mene i zajedno smo dočekali našeg malog miša!

 

Iva Š.

 

Pripremila: Maja TM

objavljeno:27.01.2005.