A da mi je netko rekao da će prije voziti bicikl ...

12-10-2011

Kroz razgovor, obećajem urednici dojenja da ću napisati priču o našem četverogodišnjem dojenju. Frendica, koja sjedi pored, lagano se čudi i pita me "Šta se tu ima ispričati?", misleći kako je to prirodno i normalno i kako se tu nema baš puno što reći. Hm..istina živa. To mi je najnormalnija stvar na svijetu. Što je tu čudno da moj četverogodišnjak sisa? Ja bih rekla “Ništa.”, no okolina ima štošta reći. Znate koja je najveća ironija? Nekad sam i ja puno drugačije razmišljala. Nažalost, malo je reći da sam razmišljala "drugačije", bolje bi bilo reći da sam bila stvarno grozna. Dojenje veće djece bilo mi je prestrašno. Na maminu rečenicu da nećakinja od tri godine sisa, ja sam složila strašnu facu i uz gađenje rekla "Pa ona priča i hoda, šta ima još uvijek sisati?!?". Mama se nemalo iznenadila mojom reakcijom. Zaista bih se začudila da sam uopće ikako drugačije reagirala, s obzirom da kroz svoje cijelo djetinjstvo baš i nisam vidjela bebe koje sisaju, a kamoli djecu. Bočica ili duda u ustima trogodišnjaka - to sam vidjela, ali dojku nikad nisam. A čovjek je takav, ako nešto gleda dovoljno dugo, to mu postane ok i prihvatljivo. Nije li čudno koliko smo se udaljili od prirode, od samih sebe, da nam je prihvatljivije vidjeti dudu u ustima trogodišnjaka nego dojku?

Neobično je to kako svi mi znamo neku priču naših baka kako je taj-i-taj sisao i kad je u školu krenuo (znate - ona priča sa stolčićem), i svi je prepričavaju sa simpatijom. No, kad ja sada kažem da moje dijete sa svoje četiri godine još uvijek sisa, baš i ne nalijećem na simpatije. Više su to veliki izrazi čuđenja, koji se pokušavaju skriti iza neke čudne grimase, koja jednostavno ne zna šta bi rekla kad vidi da ja sve to govorim sa smiješkom na licu. Stvarno je čudno kako se vremena mijenjaju, no na žalost, u nekim stvarima baš i ne na bolje.

Fascinantno je kako čovjek kroz edukaciju i iskušavanjem stvari na vlastitoj koži ipak mijenja mišljenje, ponekad i za 180 stupnjeva. Kad sam ostala trudna, stalno sam slušala kako ova nije dojila jer je "ostala bez mlijeka", pa ona nije dojila, pa ona tamo nije dojila... Slušajući sve te priče o neuspjelom dojenju, dojenje mi je djelovalo baš nemoguće, što je meni bila dodatna motivacija da uspijem. Odlučila sam da ću dojiti, oboružala se znanjem, educirala okolinu oko sebe, no najviše educirala svog dragog. U njemu sam cijelo ovo vrijeme zaista imala najveću podršku. Bilo je kriza i problema s dojenjem, no on je svaki put bio uz mene, pomažući mi koliko god je mogao, bodreći me i ohrabrujući. Do vječnosti ću mu biti zahvalna što me nikada nije pitao do kada mislim dojiti naše dijete, što nikada nije rekao da bi trebali prestati, što se nikada nije obazirao na komentare okoline nego bi spremno odgovarao, što bi se, u trenucima kad je dijete pet dana imalo temperaturu 40 i samo sisalo, nagnuo nad mene, dao mi pusu i rekao "Hvala ti, ljubavi, što ga dojiš!". Beskrajno sam mu zahvalna na njegovoj podršci sve ove godine, jer da je nije bilo, sigurno naše dojenje ne bi bilo toliko lijepo, i sigurno i ja i dijete ne bi toliko uživali u dojenju.

No, znate li kako dođe do toga da dijete toliko dugo sisa? Vrlo jednostavno: mama nema postavljenu granicu do kada misli dojiti. Naša kultura je poprilično rigorozna što se granice tiče, pa je prva magična granica 365 dana starosti djeteta – čak će i mnogi doktori pokušati obeshrabriti mamu da nastavi dojiti. Nekad mi je to bilo totalno prihvatljivo, no kako sam sve više čitala o dojenju, uvidjela sam da djeci nije prirodno sisati 365 dana i onda 366-ti dan ne sisati više. Većina djece ima potrebu sisati do oko 2-3 godine, tako da si nisam postavila neku magičnu granicu, niti sam se previše opterećivala time; mislila sam "Dokle ide, ide.". Nemojte misliti da sam ja imala u planu dojiti ovoliko dugo. A ne, ne... Poprilično je teško (barem meni bilo) zamisliti, dok dojite bebicu staru par mjeseci, da bi na njenom mjestu mogao biti jedan četverogodišnjak. No dijete raste, svaki dan uči nešto novo, konstantno se mijenja, a kako ga vi vidite svaki dan, vama baš i nije puno drugačiji u odnosu na jučer. I tako 365 dana bude dijete i sisa, i onda dođe i 366 dan, a vama je dijete isto kao i dan prije, istu želju pokazuje za sisanjem, i isto oduševljenje, i vi mu date da sisa. Prva magična granica je prijeđena... I tako dani idu jedan po jedan i polako se skupljaju u godine. Dojenje nakon godinu dana toliko je drugačije od dojenja bebe da je to nevjerojatno. To je sasvim jedan drugi svijet, jedna nova dimenzija dojenja, jedna nova dimenzija odnosa. Nakon godinu dana, djetetu majčino mlijeko više nije razlog br. 1 za sisanje. Ono sisa zbog blizine, zbog potrebe za majčinim prisustvom, zbog potrebe za sigurnošću i još milijun drugih razloga koje mi niti ne možemo dokučiti.

Onaj osjećaj kada dođeš umorna s posla, a one male plave oči postanu duplo veće kad te ugledaju, i s najvećim osmjehom na svijetu izgovaraju "titaaaaa". Par minuta poslije ja ga, izvaljena u fotelju, gledam kako uživa dok sisa. Lučenje prolaktina kod mene čini svoje – smirena sam i u transu. U svijetu mira i tišine. Imamo trenutak samo za sebe. Na sekundu je stao ubrzani svijet i jurnjava oko nas. Postojimo samo on i ja.

Gledam ga kako raste, kako se mijenja i kako se njegove potrebe za dojenjem smanjuju. U nekim fazama intenzivnog napredovanja, on bi intenzivnije tražio svoje utočište, svoju sigurnost, i češće sisao. Onda bi se opet "odgurnuo" u istraživanje svijeta, i s vremenom sve manje i rjeđe tražio tu "sigurnost" koju bi dobivao kroz dojenje. Samo se iznenadim kad se nađem u situaciji da neke podoje, za koje sam bila sigurna da ćemo ih imati "do škole", on najednom više ne traži, nego ode u krevet uz pusu i priču. Naš mali veliki dječak raste.

Ovih dana kad me pitaju je l’ još uvijek sisa, ja odgovaram "Ne znam, pitaj me za mjesec dana.". Sada svaki put kad sisa, a to se događa relativno rijetko (danima ne traži sisati), ja razmišljam o tome kako moram zapamtiti taj trenutak jer bi se vrlo lako moglo dogoditi da je to zadnji put. Četiri godine dojim, a ja razmišljam o tome da baš moram zapamtiti taj zadnji put. Čudno? Možda. Izgleda da me se dojenje dojmilo. Taj poseban odnos koji smo izgradili kroz dojenje učinio je svoje. Gledam ga ponosno kako je izrastao u malog dječaka. Presretna sam što smo imali priliku iskusiti ovako dugo dojenje i vrlo zadovoljna što je on taj koji će reći kada će biti kraj našem dojenju.

P.S. A da mi je prije četiri godine netko rekao da će mi dijete prije voziti bicikl bez pomoćnih kotača nego što će prestati sisati, ja bih mu rekla da je lud.

anchie76

Objavljeno 3. ožujka 2007.

 

 

 

Tekstovi o dojenju, kao i fotografije na stranici www.roda.hr  vlasništvo su udruge Roda, i ne smiju se prenositi bez odobrenja. Ukoliko želite širiti znanje o dojenju pozivajući se na naše stranice, kontaktirajte nas na e-mail: dojenje@roda.hr  Hvala.