18.03.2004. Jutarnji list - Natrag na posao

12-10-2011

Natrag na posao

 

Povratak s porodiljnog trauma je i za majku i za dijete. Ipak, žene se više ne libe priznati da osim djeteta vole i svoj posao

Piše Silvija Glavić Stocca

 

Trenutak povratka iz drugog u pravo «prvo» stanje problem je s kojim se susreće većina majki, a često dobiva zabrinjavajuće konotacije. Ta velika životna tranzicija doba je kad se većina žena poželi duplicirati ili čak triplicirati kao bi uspjele porješavati sve tekuće zadatke. Posao, kuća i obitelj s djecom odjednom nameću beskrajnu listu zahtjeva uz koje nijednoj nije dovoljno «samo» 24 dnevna sata, dvije ruke i jedna glava. Iako bi u tom trenutku trebale biti u naponu snage, istodobni atak na psihu i organizam često ih dovodi do ruba očaja i energetskih deficita: navikle držati sve konce u rukama, nezadovoljne su nepotpuno obavljenim, dok na kraju ne shvate da nisu superžene. Tome pridonose i proživljeni hormonski skokovi, nerazumijevanje okoline, ali još češće njih samih. Ipak, žene postaju sve samosvjesnije, sve češće glasno traže pomoć i više se ne boje priznati da osim djeteta vole i svoj posao. Prema britanskim istraživanjima, povratak na posao često znači suočavanje s njez8nim najgorim strahovima. Tako ih je 63 posto konsternirano zbog upotrebe standardnog kompjutorskog softvera kao što su Word, Excel i Powepoint. 13 posto povratnica s porodiljnog ima veće probleme s prilagodbom, 22 posto manje. Najčešći razlog povratka na posao je financijska potreba. Zabrinjavajući je niz pritisaka koji prate dobivanje posla i njegovo valjano obavljanje, a najčešći problemi s kojima se žene susreću vjera u sebe, adekvatne vještine te žongliranje kućom, poslom i brigom za djecu. Jednom kad počnu raditi, većina ih vraća samopoštovanje i zadovoljstvo zbog ponovno pronađenog svog prostora i mogućnosti da čine nešto samo za sebe.

Ivanka Novoselc, RTG operaterka – djeca: Nika (6) i Roko (1,5) - Kolege se klade koliko ću u komadu ostati na poslu

Prvi put sam se vratila na  posao nakon što je Nika navršila godinu dana. Radila sam skraćeno jer sam s Nikom koja je pri porodu ostala bez kisika morala vježbati 4 sata dnevno. S Rokom je bilo teško jer je jako vezan uz mene. Kad god bih krenula na posao, on bi se razbolio. U posljednja tri mjeseca radila sam samo tri tjedna, a posebno mi je teško bilo na početku zbog 12-satnog radnog vremena, no onda mi je šef prilagodio radno vrijeme na 8-satno, ali sam radila od 5 do 13 sati. Kad bih došla kući, nisam bila u stanju djetetu pripremiti jelo jer sam bila umorna, ustajala sam u 3 ujutro. Nakon ta strašna dva mjeseca zamolila sam promjenu i sad radim od 7. Nisu me zaobišle faze umora. Bilo je noći kad nisam skupila ni 4 sati sna. Normalno je da nakon toga ne možeš normalno funkcionirati. A za odgovoran posao koji radim trebaš biti 1000 posto odmoran! Na prijekorne poglede kolega zbog izostajanja s posla  prije sam drukčije gledala, ali danas me ne zanima što će tko reći. Važno mi je da sam s djetetom. Ne proživljavam situacije kao nekad kad sam čula da su se kladili koliko ću u komadu ostati na poslu. Djevojke koje nemaju djecu prave se da to razumiju, ali mislim da će shvatiti o čemu govorim tek kad budu imale svoju djecu. Mnogo mi je puta došlo da prestanem raditi i ostanem s djecom, ali ne mogu zbog novca. Moj mali trik u slučaju velikih tuga koje mi se dogode na poslu je fotografija moje djece u džepu. Izvadim je, pogladim, uputim im nekoliko nježnih misli i osjetim veliko olakšanje. Nazovem ih i odmah sam sretnija, živnem i zapnem raditi.

Tanja Rovišan, trgovkinja – djeca: Lorena (2,5) i Gregory (1) – Mučno je kad radim popodne jer djecu i ne vidim

Kad sam nakon dva porodiljna i bolovanja tijekom cijele druge trudnoće trebala početi raditi, prvo sam trebala pronaći novi posao – tvrtka mi nije produljila ugovor kad sam ostala u drugom stanju, pa sam bila prijavljena kod supruga u obrtu. Srećom to mi je pošlo za rukom. Od kuće i beskrajnog kuhanja, peglanja i čuvanja djece već sam bila psihički iscrpljena: 8-satni posao sa svim novim što je trebalo naučiti došao mi je kao odmor, samo moje vrijeme kad sam se uspijevala isključiti. Ali, nakon tjedan dana obuzele su me strepnje: kako je djeci, jede li Gregory ili je gladan? Na nesreću, zapala me je i popodnevna smjena. Osjećala sam se razapetom između rada i brige za djecu. Iako oboje idu u jaslice, morala sam naći gospođu za čuvanje. Tako je u njihov život ušla još jedna strana osoba. Iako bi meni bila idealna samo jutarnja smjena, nitko ne može zbog mene raditi samo popodne. Takvi su mi tjedni mučni. Ujutro sam doma, probudim ih, odjenem, odvodim u jaslice, skuham, počistim, odlazim na posao. Kad se oko 21 sat vratim s posla, oni već spavaju. To mi stvara osjećaj krivnje, često i zaplačem, osobito kada mi daju do znanja da sam im nedostajala. Radim s dvije djevojke koje nemaju mojih briga, pa ih ne mogu niti shvatiti i zato ih ne krivim. Razboli li se dijete preko noći, kako to već biva, ja ujutro moram doći raditi dok sve ne organiziram i tek drugi dan ostanem s djetetom, s tim da odrađujem cijeli dan poslije. Kad platim jaslice, dadilju i prijevoz, od plaće od 2500-3000 kuna ostane mi 200-300. Netko će se zapitati zašto onda ne ostanem kod kuće. Nemam živaca, rekla sam i suprugu da ću radije dati i cijelu plaću na čuvanje, ali i ja se negdje moram «izluftati». Primjećujem da  sad kvalitetnije provodim vrijeme s djecom nego prije, kad sam s njima koncentriram se isključivo na njih. Slobodnog vremena za sebe nemam, no već za godinu dana bit će lakše s njima.

Ivana Chatla, dipl. pravnica – dijete: Korina (14,5 mjeseci) – Vratila sam se kao bolji kadar

Ja sam se željela vratiti na posao. Nakon okupiranosti pelenama, rasporedom obroka i hranjenjem jednostavno sam shvatila da ako želim biti dobra mama, ne mogu biti samo mama. Volim posao, volim raditi i na kraju moram zbog financijskih razloga. Zapravo su osjećaji podvojeni, to zna svaka majka: s jedne sam se strane željela vratiti, a s druge imala grižnju savjesti kako će se Korina snaži bez mene. Vrijeme koje smo provodile zajedno smanjilo se za dvije trećine. Mučilo me je kako joj to nadoknaditi, kako joj se posvetiti tih nekoliko sati kad se vratim kući, a da istodobno stignem kuhati, spremati.

Imala sam sreću što ju je na čuvanje preuzela moja susjeda i na djetetu se vidi da to ona jako dobro radi. Ispočetka nije bilo jednostavno jer je Korina malo «štrajkala» u jelu, ali nije bilo plača pri odvajanju, čega sam se bojala. Nisam se brinula hoće li je presvući, je li gladna i igra li se netko s njom, nego upravo zbog te njezine adaptacije na druge osobe.

Povratak na posao je stresan sam po sebi jer me nije bilo više od godinu dana. Tu su neki drugi ljudi uskočili kao zamjena i bilo je nekih neodređenih osjećaja – ipak se neke neformalne strukture stvaraju i na poslu, bez obzira na ono što na papiru stoji, što znači da treba ipak na neki način opet pronaći svoje mjesto pod suncem. Ne toliko što se tiče prirode posla i novosti, nego se jednostavno treba uklopiti. Što se tiče dnevne rutine, nije mi bilo teško početi raditi.

Problem se javljao kad bih došla kući; sve ono što sam tijekom porodiljnog cijeli dan lagano odrađivala odjednom sam morala obaviti u 4-5 sati. Shvatila sam da moram odustati od svoje ideje savršene majke, supruge i domaćice. Jedno mi je vrijeme bilo baš jako teško, ali sam imala sreće što sam razgovarala s jednom psihologinjom u vrtiću koja mi je rekla da se ne moram silno truditi nadoknaditi to vrijeme koje više ne provodim s Korinom jer je ona u dobrom okružju i to što boravi sa susjedom je za nju dobra lekcije povjerenja prema drugoj osobi.

To mi je mnogo značilo, bio je to odgovor po mojoj mjeri. Sad sam se malo opustila. Nastojim da vrijeme koje odvojim za nju bude najkvalitetnije što može biti bez pritiska da to mora biti cijelo vrijeme dok je budna i odgovora na sve njezine zahtjeve i potrebice.

Što se tiče mene kao radnice, možda na van nije mnogo toga drukčije, ali ja osjećam da se još nisam 100 posto uhodala u taj ritam. No, mislim da posao ne pati i da sam se s porodiljnog vratila čak kao bolji kadar. Čvršća sam i odlučnija, lakše postavljam prioritete i organiziram se jer znam s koliko manje vremena sad raspolažem i to je dobro.

RIJEČ STRUČNJAKA

dr.sc. Jasenka Grujić-Koračin, spec. za ženske bolesti i porode – Žene znaju da im rađanje nije jedina dužnost

Porodiljni dopust nije nikakav dopust, nego teško i zahtjevno razdoblje za ženu ali i za cijelu obitelj. Velika većina žena tek nakon 6 mjeseci može odgovoriti radnim zadacima pod uvjetom da ima osiguranu skrb za dijete. Kad dijete navrši godinu dobar dio njih želi raditi jer shvaća da rađanje i odgajanje djece nisu njihove jedine dužnosti. Jasno, u ovim »muškim» vremenima još će dugo teret odgoja djece biti isključivo na ženskim ramenima. A djeca nas trebaju i više nego što se čini, ali trebaju žene koje nisu samo maternice, nego kompletne, društveno odgovorne i punopravne osobe.

dr.med. Jasenka Šimek-Peršin, spec. pedijatar – Djeca u jaslicama razvijaju se drukčije

Dijete je od rođenja jedno od najbespomoćnijih i najnezrelijih bića među sisavcima te mu je za pravilan rast i razvoj potrebna velika zaštita, kao i mnogi emocionalni poticaji. Sve mu to pruža ponajviše majka u najranijoj dobi, iako je iznimno važna i uloga oca. Većina djece zaposlenih majki polazi u jaslice sa 12 mjeseci, kada je već u tijeku faza separacije iz simbioze s majkom, a i proces individualizacije djeteta. Djeca u jaslicama ne razvijaju se drugačije od ostale djece. Potrebno je razdoblje adaptacije nisu poželjne česte promjene osoblja, kao ni previše kruti stavovi u tom razdoblju pri navikavanju djeteta na kontrolu mokrenja i stolice kako ne bi došlo do kasnijih smetnji. Najveći problem djece u jaslicama su česte bolesti, najčešće su to infekcije dišnih puteva. Dijete prosječno oboli od infekcije dišnih puteva 5 do 8 puta godišnje, a dijete u jaslicama i do 12, osobito do 3. godine zbog nezrelosti imunološkog sustava te anatomskih i fizioloških osobitosti organizma.

Sonja Pribela Hodap, psihologinja, Udruga Roda – Treba uživati u svim ulogama

Danas je ženama teško u dvostrukim ulogama domaćica i radnica. Na češćim se bolovanjima zamjera, kao i na ranijim odlascima jer dijete do 17 mora izaći iz vrtića. Kod nas ni društvena pomoć nije adekvatno riješena. Bilo bi lijepo da velike tvrtke imaju svoje vrtiće, kao i da postojeći uvedu poslijepodnevnu smjenu za kojom postoji potreba. Općenito nismo baby friendly zemlja i sustav ne ide mamama na ruku, odnosno tjera ih u stereotipe. Jako je važno da je majka tu kad je dijete treba, planirati vrijeme samo za njega. Sve je to skupa teško dok se ne navikneš, staviš sve na svoje mjesto, tada počneš «žonglirati» i stvar ide. Svaka žena treba imati vremena za nešto sebi važno, ići na kavu, aerobik… Važno je da uživamo u svim svojim ulogama i s pravom smo sretne i zadovoljne kad smo u njima uspješne.

Kako si možemo olakšati muke?

Vodič klinike Mayo «Sve o trudnoći i prvoj godini života djeteta» donosi savjete kako smanjiti napetosti pri povratku na posao. Možete: * Redovito vježbati i barem jednom tjedno lijegati ranije. Pravi odmor učinit će čudo * odlično ćete se osjećati i biti izdržljiviji. * Kuhati jednostavna, brza jela ili kupovati smrznutu gotovu hranu. * Kupiti telefonsku sekretaricu - oslobodit ćete se razgovora u nezgodno vrijeme. * Priuštiti si mirisne kupke nekoliko puta tjedno, nakon što ste bebu stavili na spavanje. * Organizirati slobodan dan; s vremena na vrijeme raditi ono u čemu ne biste mogli uživati da ste sa svojom bebom – otići u kupnju, k prijateljici. Ili, kako je jedna majka rekla: «Provesti dan sama. Svako samovanje je bilo užitak».