Nakon poroda

12-10-2011

Premda većina žena ne razmišlja ili ne planira ništa prvih šest do osam tjedana nakon porođaja, to je vrijeme kad većina žena prolazi kroz velike fizičke, emocionalne i psihološke promjene koje naša kultura ne poznaje dobro.

Vaše tijelo također prolazi neočekivane promjene. Na primjer, normalno je znojiti se i imati navale vrućine u ovom razdoblju – to je dio procesa prilagodbe nakon dubokih promjena koje je donijela trudnoća. Također, neke žene primjećuju da im i kosa počinje padati zbog hormonskih promjena (ali kasnije ponovo naraste). Također je normalno da žena krvari slijedećih četiri do šest tjedana, jer se maternica treba smanjiti na veličinu prije trudnoće. Još jedan zaista uobičajen problem s kojim se žene susreću je bol tijekom spolnog odnosa, naročito ako su bile podvrgnute epiziotomiji. Premda mnogi liječnici kažu ženama da je u redu imati spolne odnose poslije pregleda koji slijedi šest tjedana nakon poroda, to je daleko prerano da bi vam bilo ugodno. Osim epiziotomije, hormonske promjene nužne za dojenje mogu izazvati suhoću vagine. To ne znači da (kao što se neke žene pribojavaju) više ne volite svog partnera. To samo znači da u poslijeporođajnom hormonskom razdoblju možda trebate upotrijebiti vaginalni lubrikant. Možda ćete biti umorni nakon neprospavanih noći uz bebu, pa će vam seks biti zadnja misao. Budite strpljivi.

Bilo bi idealno da svaka žena u babinju ima pomoć za kuhanje i čišćenje, tako da može jedanput ili dva puta odrijemati tijekom dana. U nekim tradicionalnim kulturama o ženama s novorođenčadi brinu se njihove primalje, majke ili druge žene dva – tri mjeseca nakon poroda. Tijekom tog vremena, njihova je jedina dužnost dojiti, odmarati se i oporaviti se tako da mogu biti potpuno prisutne za svoju novorođenčad.

Postporođajna depresija još nije dobro istražena. Čak 80% žena pati od potištenosti dva tjedna nakon poroda. Između 10 i 15% žena prolazi neki oblik promjene raspoloženja u babinju, koje uključuje jaku depresiju i anksioznost, pa i panične napade. Ako je žena prije patila od depresije, taj rizik postoji i u vrijeme babinja. Mnoge žene će zapasti u babinju depresiju nakon svakog poroda.

Jedna moja pacijentica prošla je kroz taj poremećaj na minimalnoj dozi lijekova, premda je u tom razdoblju morala biti hospitalizirana. Rekla je da je tijekom tog razdoblja znatno izliječila odnos s majkom i ocem i, kao što je ona to rekla «sa svojim precima». Kao da sam morala proći kroz tu tamu – koja je bila duboka tijekom mnogih pokoljenja – tako da sad mogu biti prisutna sa svojom bebom. Nutrina joj je govorila da je ta reakcija u babinju bila važna i osigurala joj je informacije i energiju. Time što je sudjelovala u tom procesu i nije ga reducirala tek na «kemijski poremećaj» bila je u stanju potpuno izliječiti sebe, a isto tako i svoju obitelj.

Žene koje su patile od depresije ili psihoze prije trudnoće, o tome svakako trebaju porazgovarati sa svojim liječnikom prije nego što se beba rodi. Potrebno je ponovo uspostaviti individualnu hormonsku ravnotežu koja podupire emocionalnu stabilnost.
Babinju depresiju pogoršava svaki osjećaj neuspjeha ili gubitka željenog iskustva. Jedna žena iz Europe mi je napisala: «Majka sam djevojčice kojoj je godinu i pol dana i koja je rođena carskim rezom. Taj rez je jako promijenio moj odnos prema vlastitom tijelu. Čak i sada, nakon šesnaest mjeseci, još imam osjećaj da sam ranjena, ne toliko fizički koliko psihički. Toliko je mnogo fizičke i emocionalne boli povezano s tom operacijom. Poznajem mnoge žene koje su prošle isto iskustvo, a imaju čak i skupinu za potporu u svom gradu.»

Porod koji ne završi prema planu može biti pun trauma za um i tijelo, pa žene mogu prolaziti vrstu posttraumatskog stresnog poremećaja. Puno toga može ostati nezavršeno u našem tijelu u vezi s porođajem ako nemamo potporu. To je zato što na određenoj razini znamo da mnogi od tih kirurških zahvata i postupaka i ne bi bili potrebni da su naše okolnosti, misli i emocije, pa i naša okolina tijekom poroda bili drukčiji.

Nerazriješen odnos s vlastitom majkom u vrijeme poroda također može povećati rizik od babinje depresije. Sharon je rodila prvo dijete u 29. godini. Tjedan dana nakon poroda zapala je u jaku depresiju i razmišljala da prekine dojenje. Pomogla sam joj da ustraje i time sam poticala njezino samopouzdanje. Potražila je pomoć psihijatra koji je s njom radio šest mjeseci i koji ju je izvukao iz depresije. Poslije mi je pričala kako je osjećala da je depresija bila izravno povezana s činjenicom da je njezina majka aktivna alkoholičarka, te da nije mogla biti uz nju tijekom te kritične faze njenog života. Rekla je: »Nije bila uz mene kad sam se ja rodila, jer je pila, a iz istog razloga nije bila prisutna ni prilikom rođenja mog sina. No, neovisno o tome nešto duboko u meni htjelo je da ona bude tu i ja sam je pozvala da mi pomogne nakon rođenja djeteta. No, nije bila pouzdana i nikako je nisam mogla navesti da posao koji preuzme i završi, pa sam na kraju ja bila mama i njoj i svojoj bebi.  Tako je bolno odustati od fantazije da ćete nekako jednoga dana pronaći majku kakvu nikada niste imali.»

Žena može slično reagirati ako nema zadovoljavajući odnos s ocem. Sve se svodi na slijedeće: kad žena rađa, nešto duboko u njoj čezne da se poveže s vlastitom obitelji. Ako je na bilo koji način manjkav njezin odnos s obitelji, ona će imati osjećaj gubitka ili tuge, što pridonosi depresiji.

Neovisno o okolnostima, svaka žena treba shvatiti da je dolazak djeteta stvarna «promjena života» i da žena možda nije potpuno pripremljena za to stresno vrijeme, naročito ako nema potporu. Prema mom iskustvu, većina žena nema ni izdaleka onu potporu koju bi trebale imati tijekom babinja. Mnoge žene ne spavaju i iscrpljene su. Sjećam se razdoblja nakon svog prvog poroda. Maloj je bilo otprilike četiri dana kad sam krenula u trgovinu. Zaključala sam vrata i izašla na trijem i tek tada sam se sjetila: «O, Bože, ne mogu tek tako otići! Pa, ja imam bebu!» U trenutku panike shvatila sam da se izmijenio čitav moj život i da nema povratka. U to vrijeme smo se trebali preseliti i svaki dan kad bi moj suprug došao kući s posla, pitao me što sam spakirala. Rekla sam da sam uspjela jedino pripremiti obroke, hraniti bebu i malo se odmarati. Bila sam previše iscrpljena i pod stresom da bih išta drugo mogla raditi. Također, nisam bila motivirana pretjerivati, jer sam i previše radila u svojoj liječničkoj praksi. Ali, nisam to razumjela, kao što nije razumio ni moj suprug, pa babinje nije bilo, u najmanju ruku, ozdravljujuće razdoblje.

Iz knjige: «žensko tijelo, ženska mudrost»
dr. Christiane Northrup
Tekst pripremila: Tanja P.